1.
Dogovor je bio da se nađu kod hrama Svetog Save, tačnije kod spomenika tog sveca. Danilo je, stigavši do velike građevine, zastao ispred, i onda se uputio: hodao je nagnuvši se tijelom naprijed, kao da pokreće točak nekih novih događaja vlastitog života, upirao je glavom u gusti vazduh velikog grada; probijao se svojim uzavrelim mislima. Drugi ljudi su, takođe, uglavnom hodali – vidio je Danilo njihove obrise kako klizaju s obje strane njegovog usmjerenog pogleda; ali bilo je i onih koji su stajali i čekali, ili samo odmarali u prijatnoj pokretljivosti ljudi oko sebe.
Danilo tada zastade i pogleda u jednu mladu ženu, koja je, kako je izgledalo po njenom držanju, nekog čekala.
Doplovili su iz luka gradova čije su kupole bile od bronce i gdje je voće nalikovalo ljudskim spolovilima, iz luka gradova kroz čije kamene kanale plivaju srebrna jata jegulja, iz luka čiji brodovi imaju rebrasta jedra i gdje tržnice mirišu na začine, iz luka iz kojih dopire pjesma i zvuk mandolina, iz luka gdje se češće potežu noževi nego novčići. Doplovili su i opkolili, a zatim i zaposjeli čitav otok; isprva su njihovi tabori bili na plažama, a zatim su se proširili i kopnom.
Krijes je zamro, ali dim je sukljao iz nedavno niknulih tabora i dalje dozivajući zakašnjele i zalutale brodove.
I
Očev trostubni peščanik položen je horizontalno na razvijenu mapu Islanda, naspram uramljene fotografije Hanako i njene majke u Ueno parku, i filatelističkog albuma sačinjenog od poštanskih markica iz velikih prestonica od Lime do Džakarte. Nedostajao je samo Rejkjavik. Oslonjen na bočnu, valjkastu stranu svojih kružnih temelja sa vitičastim ornamentima nalik keltskom životinjskom stilu, peščanik se ljulja pod očevim prstima, talasasto dodirujući rubove drvenog rama posledicom svoje geometrijske sudbine, lišen svoje prvobitne namene i samim tim beskoristan, neupotrebljiv – izuzet od mehanizma protoka vremena. Fini pesak – ili prah mermera ili granulirane ljuske jajeta – ravnomerno raspoređen u dve staklene kupole međusobno povezane uskim grlićem, baca pointilističku senku na lednik Vatnajekidl, preko krajolika pored kružnog državnog puta i na tamne krovove Rejkjavika, i malo iznad, duž isprekidane plave linije obeležena paralelom 66°30’ pored koje je krupnim crnim slovima ispisano – Arktički krug. Tri tanka stuba, poput signalnog dima Indijanca u svitanje, koja spajaju vrh peščanika sa njegovim podnožjem, zajedno sa staklenim telom u kom su tri minuta zatočena i preobražena u nepomičnost, u bezvremenost, zahvaćena su plavičastim česticama prašine, kao snegom, i rašivenom venčanicom paukovih gnežđenja.
I ponovo Bog ne bi zadovoljan! I podiže svemoćnu ruku, te se uzdignu iznad sedam svodova nebeskih i dotaknu mračne visine vaseljene; pa izvan ovoga sveta bljesnu svetlošću premoćnom a trenutnom, što mnoge na zemlji zaslepi, a da ne budu svesni ni toga, ni bljeska Njegovoga, niti pak mraka koji im se odavno dešavaše…