Tramvaji ne voze pa hodam po sredini pruge kao kauboj. Šljunak je oštar, neugodan, osjećam kako mi probija potplate cipela i zabija se u kosti stopala. Kada mi dosadi, premjestim se na tračnice pa balansiram na čeličnoj gredi, kao cirkusant. Šine su previše udaljene da bi se moglo skakati s jedne na drugu, što me žalosti, ali ipak ću pokušati. Padnem li i napravim od sebe klauna, nitko mi se neće narugati.
moje je oko razraslo sunce.
moje je oko prostrti ležaj (svakom mom malom snu).
moje je oko razmak između dva prsta,
razdaljina od dodira do njegovog nestanka.
moje je oko gnijezdo bez dna,
šipak bez tanane kore,
rijeka bez obala bogata ribama od čijih se krljušti cakle šarenice i cvatu irisi.
moje je oko med maslačka,
bijela brezova grana,
val koji od zraka stvara more.
moje je oko sjecište plavetnila što me obuzima od glave do pete,
iza sebe ostavlja udove, prste i vlasi,
kreće korakom do neba i ondje sadi carstvo bez primisli kraja.
pred vratima ostaju tek šumarice,
čuvajući proljeće dok ga jorgovani ne raspu
(u zvijezde).
asocijacije s maglom
cijeli mi se tjedan iscijedio iz očiju
u busu za doma
nisam na sjedištu
u magli sam uvijek
jedan prividni horizont ispred
umjesto mene su kaput
i žica od slušalica
stanodavac će me izbaciti
iz stana, ostavila sam
pepeljaru u kuhinji
patetične samoljepljive poruke
samoj sebi
i kosu u odvodu
Ljeto je. Dani su prazni, bez posla. Nakon doručka šećem. Svratim do tržnice, knjižnice, prolazim ulicama kao da su moje dvorište. Sve blista.
Kad prijateljica završi s poslom, sjedamo na bicikle i jurimo kroz grad. Čekam je kod crkve, pa se lagano penjemo ulicama sve do trenutka kad se treba spustiti prema rijeci. Na kupalištu je uvijek mnogo automobila. Ljudi igraju odbojku, kartaju, kupaju se. Živo je. Oblačim šarene suknje koje na biciklu vijore poput zastava.
želim da potonem u tebe
zaboravljajući
da držim glavu iznad vode
na milimetar od davljenja
da se ne obazirem na predosećaje
da utonem pravo u prazninu
da se predam
da nas talasi potope
duboko
bezobzirno
da nas svežu morskom travom
dok nam morska voda peče oči
nagriza pluća
uništava nam kosti
lomljive kao školjke
da isplivamo na obalu
zaneseni,
sunčevi zraci
na tvom obrazu,
pocepana haljina vuče se
po vlažnom pesku