Odlomak iz djela u nastanku
Bio sam siguran da se od svih dana najmanje utoraka sjećam; prošao je ponedjeljak, utorak je, u toru si, spreman da te se striže, da ti se oduzme ono što te čini osobom, sprema te se za klanje, samo što je ovo postupno, ali mnogo okrutnije klanje; život koji postaje preživljavanje do vikenda, a vikendi su prozorčić u dane bez posla u kojima nastojiš obnoviti dijelove sebe, možda ih čak i vratiti, ali to je nemoguće, za tako što bilo bi ti potrebno jedno beskonačno ljeto, nešto nalik ushitu zadnjeg dana nastave, nešto nalik idućem jutru, paničnom buđenju samo kako bi se sjetio da se pred tobom trenutno prostire prekrasno plavetnilo ljeta.Mrzio sam svoj posao, u toj se izjavi ne krije ništa novo, u tom sam pogledu bio nalik gotovo svakoj zaposlenoj osobi.
Nisam imao dovoljno novaca. Ni po tome se nisam razlikovao od većine. Nedavno me pokosilo prosvjetljenje da sam imao jednako malo para kad sam radio onako, tek povremeno. Činilo mi se da sam bio i sretniji. No tada sam živio s roditeljima. Padala je kiša, imalo je to smisla, da utorkom lijeva, da kroz prozor promatram razmazani svijet i rastopljena, mutna svjetla.Ovaj je dan bio ekvivalent dronjka na goloj grani. Jedan od onih dana kada je pospremanje kreveta jedino što napraviš i to smatraš uspjehom. Kad sam došao kući je i dalje pljuštalo. Jedna mi je cipela promočila i jedan me prolazeći automobil gotovo ukrasio lokvom. Tuširao sam se dugo, nisam ni primijetio, mozga onako iskasapljena od posla. Nisam imao snage kuhati pa sam si složio instant ramen noodlse. Specijalna piletina, popularni obrok tijekom studentskih dana. Dodao sam malo curryja i mladog luka te nešto malo đumbira da ne ispadne da sam beznadan slučaj.
Ušao sam u spavaću sobu, na stolu nalazile su se zidine nepročitanih knjiga. Još samo nekoliko naslova i bit ću zazidan, bibliofilska inačica Poeove priče. Promatrao sam te silne stranice i odlučio sam ispočetka pogledati neku seriju. Nisam imao snage naganjati rečenice. Po tko zna koji put odlučio sam gledat Sopranose. Dvije epizode kasnije napravio sam popis stvari za sutra:1) Otići na tržnicu, napraviti si nešto normalno za jesti2) Pročitati barem pedeset stranica neke knjige3) Tjelovježba, bicikl, nešto, bilo što Umor me pritiskao, ali san nikako da dođe na oči. Kad sam se probudio, nisam se sjećao sna i bilo je prekasno za otići na tržnicu. Obližnji supermarket morat će poslužiti. Dok sam čekao u povećem redu za blagajnu načuo sam muškarca kako prigovara ženi za kasom. Zanimalo ga je zašto radi samo jedna osoba i zašto je usto spora. Došlo mi je da ga odvalim šakom, nije mi djelovao pretjerano opasno. Umjesto toga oborio sam pogled u ne baš pretjerano čisti pod.
Opet doma, pripremio sam pristojan obrok, više od tri boje, to mora da je zdravo. Nisam stigao čitati, a trčanje na tramvaj se računa kao tjelovježba. Dva kroz tri sasvim je solidan skor. Idući je dan bilo jedan od tri, do kraja tjedna vratilo se na nulu. Nakon šest dana rada bio je ponedjeljak. Dobio sam slobodan utorak. Netko se s tvojim rasporedom dobro zajebavao, pomislio sam. Bio je ponedjeljak i vratio sam se doma i naručio dostavu. Nisam mogao gledati serije niti čitati pa sam upalio radio, uvjeren da to nisam barem četiri godine napravio. Tražio sam postaju s normalnom glazbom. Razvalio sam se na kauču i slušao. Svirao je spori jazz, svaki se ton razvlačio u noć i zatim u beskraj. Ležao sam, a kad je pjesma završila progovorila je spikerica koju mi se nije dalo slušati pa sam ustao.
– To je bio Bohren & Der Club of Gore i njihova stvar „Black City Skyline“, a sad na naš mali noćni update za sutrašnji izlazak: u café baru Rockstar vrti Big Fish, i dok je njegova selekcija muzike okarakterizirana kao: dosadna, njegova prisutnost garantira to da će se i više nego solidan koks moći nabaviti po pristupačnim cijenama. U Melinu sutra svira jazz, nešto živahniji od ovog maloprije. Materijala manje ili više neće biti, ali u smjeni je ona zgodna konobarica koja je, kako smo saznali, trenutno singl. Vukovarsko je i dalje preskupo, ali jebiga, što sad? U Funku pušta Neugodna kolektiv, izvori garantiraju da će se moći nabaviti Warner Bros. bonkas i bijelo vrhunske kvalitete i vrtoglave cijene. U Paromlinu je i dalje na snazi zabrana trenirki, tako da se nemojte zeznuti modnom kombinacijom. To je zasad to, slušate Ponoćni radio, vaš vodič za kako preživjeti utorak navečer u Zagrebu. Ja sam Leptirica, i privremeno se odjavljujem uz Johna Moodsa i “Dance with the Night”.
Zastao sam u nevjerici. Frekvencija je bila 101, koja je nekoć pripadala možda najboljem nezavisnom radiju u državi, ali je ta postaja propala prije nekoliko godina kao i sve dobro u ovoj zemlji. Prebacio sam na studentski radio, tek nekoliko frekvencija niže, zatim vratio na 101. I dalje je svirala muzika.
Ponoćni radio, rekao sam si. Nikad čuo, ali nevjerojatno da su ovako nešto pustili u eter. Upalio sam laptop i guglao ih. Nisam naišao ni na kakve službene informacije, tek jedan thread na Redditu gdje dvadesetak usera tvrdi da su čuli za nj, nešto manje koji tvrde da su sam radio slušali i većine koja im govori da su puni govana. Nije li to prekrasno kod interneta? Možeš napisati da gravitacija postoji i da je more slano, ali će ti netko svejedno reći da si pun govana. Internetu se može svašta prigovoriti, ali ne i da nije debilno demokratičan.
Priključio sam se raspravi i napisao što sam upravo čuo, usput nadodavši koje su pjesme svirale. Sjedio sam tako i gledao svoju poruku. Dodao sam da znam i samu Leptiricu.
Ma ne, bolje se ne uvlačiti u internetske rasprave, ono malo preostalih moždanih stanica će mi popucati. Neću kliknuti„send“.
Sklopio sam laptop i oči.
Jutro je i pada kiša. Pogled mi pada na laptop. Otvaram ga i primjećujem da se poruka poslala. Vidio sam i nekoliko odgovora. Mora da sam je slučajno poslao prije negoli sam zaspao.
Kliknuo sam da vidim tko se zakačio.
gusta86 · 4 hr. ago
da ziher je netko pušto boren and the club of gore xD
wazuink · 4 hr. ago
leptirica brijačica haha
cuntautor · 4 hr. ago
daj kaj brijete nitko nije bio na toj frekvi
Vidio sam i jednu privatnu poruku. Bila je od korisnika polilla, kako god da se to izgovaralo.
doleti do roxe vcrs
Htio sam odgovoriti kadli me prekinula zvonjava mobitela. Bila je to šefica. Njezina pojava odavala je dojam kao da si dva rukovanja udaljen od Putina. Završila je bila privatni faks, pročitala je tri knjige i na tisuće inspirativnih citata. Drugim riječima: ništa joj nije bilo jasno.
– Reci.
– Ej, kak si?
– Dobro, evo, taman sam…
– … e, sori kaj te prekidam i to na slobodan dan, ali imamo gužvu i bi li mogao uletjeti i odraditi koji sat overtimea? Baš bi mi mnogo značilo.
– Ajd, ok. Kad?
– Čim prije. Hvala ti. You're the best.
Nisam ni stigao ispucati referencu na Karate Kida i ženska mi je već poklopila. Ništa, što sad? Wax on, wax off, idemo dalje. Poruka s Reddita morat će pričekati, otuširao sam se i krenuo na posao.
Ured je nalik masi žohara na svjetlosti, svi trčkaraju amo-tamo, a ljudi za kompovima klakaču prstima po tipkovnici. Sjedam za slobodan komp, ulogiram se, stavim slušalice i krećem. Jedva da sam se stavio na „on queue“ kad je virtualni telefon zazvonio. Sanjam taj zvuk.
– Dobili ste korisničku podršku tu i tu – govorim na engleskom – Kako vam mogu pomoći?
I tako dva sata. Dva sata zvonjave, petnaest poziva koji su varijacija na temu i nijedan jebeni osmijeh na čitavom katu.
Začujem gungulu. Vidim šeficu i nekoliko njezinih mid-management krotkih korporativnih kastrata kako prilaze plebsu. Nose pizze, vrećice čipsa i pizdarije iz pekare.
– Fresh Tuesday! – obznanila je šefica, kao da to neki kurac znači – Želimo vam dati do znanja koliko cijenimo vaš trud i rad pa se, eto, malo poslužite i podružite. Go Team Awesome!
Toliko sam zakolutao očima da su napravile salto u mojoj lubanji. Prišao sam šefici i rekao joj da sam odradio dva sata. Rekla mi je da se poslužim pizzom. Odgovorio sam joj da nema potrebe, nego da mi cijenu slicea samo prišije plaći. To mi neće zaraditi plus bodove, ionako mi je često govorila da sam… kako ono bješe? Disruptivan i abrazivan, što god joj to značilo. Da ne talasam. Da smo svi mi na istom brodu.
Da, la jefa, jesmo, svi smo na istom brodu, samo što su neki od nas galijoti, a drugi imaju bičeve.
Ispred ulaza u haustor zatječem Masumi, svoju osamdesetneštogodišnju susjedu iz Japana. Polako vuče kolica za plac. Ubrzavam korak i mašem joj, gestikuliram da ostavi kolica, da ću joj ih ja otegliti uz stepenice. Nasmiješi mi se, šireći lepezu predivnih dubokih bora po napetoj koži.
– Vi s posla? – upita me – Pa još je rano.
– Radio sam prekovremeno – otvaram vrata haustora i nosim joj stvari.
– A zašto?
Zastanem – Zaista nemam pojma.
*
Skrolam po Redditu i opet jedem instant ramen, ovaj put bez posebnih dodataka. Nije bilo nikakvih novih poruka u threadu, samo nova privatna poruka.
polilla · 46 mins. ago
onda?
redpantsbananafish · now
aj, okej. kad?
Sklopio sam laptop i otišao pod tuš. Pa što si ja mislim? Ići u Roxu opet. Tamo sam proveo rane, a bome i kasne dvadesete, nemam tamo više što raditi, matori sam konj. Zadnji put kad sam bio tamo svirala je neka čudna muzika, a klinci su bili staklenih pogleda. Frend i ja bili smo jedini u tridesetima i pokupili smo se nakon pol’ sata jer nismo mogli čuti o čemu razmišljamo, a kamoli što govorimo.
Kad sam se vratio za laptop, dočekala me nova poruka.
polilla · 3 mins. ago
a štajaznam, oko 20-21 brijem
Čini se da sam dobio još jednu šansu da budem mlad.
*
Kolone limenih kukaca gmižu po avenijama koje su nekoć bile otvorene vene ovog grada i utorak je i nervoza iz njegovog auspuha izdiže se, prekriva čitave četvrti čiji su stanovnici postali podstanari u vlastitim glavama i snovima.
U tramvaju sam. Što znači da u utrobi tog gradskog kita gmižem nešto brže od limenih kukaca, a sa mnom su i još neki jadnici koje je taj levijatan pruge i asfalta progutao. Trudim ih se ne promatrati, ne zbog neke mizantropije ili cinizma, nego jer me često zateknu tužni prizori poput starca s prepunim vrećama limenki, hrpe pubertetlija koje maltretiraju nekog od svojih vršnjaka ili jednostavno plakati o nestalom ljubimcu ili osobi.
I to je dovoljno da se raspadnem. Gotovo sve dovoljno je da se raspadnem posljednjih nekoliko godina.
Izašao sam, tako, ne gledajući oko sebe, na svojoj stanici i zaputio se prema bircu prvog poluvremena moje mladosti. Da, i u tridesetima ste mladi, samo što vaši prijatelji uglavnom više nisu, a vama su mamurluci sve gori. Nema tu nikakvog lijeka, nikakav Aspirin Plus C prije spavanja, feferon ili ginger shot ujutro tu ne pomažu, samo omča i greda.
Ispred Roxe vidim nekoliko klinaca kako duvaju, naslonjeni su na „izlog“, kako smo zvali prostor s malim šankom koji je bio otvoren i gledao na van. Iznad njih kip bijelog zeca, oko njih oblak dima i smijeha, a za šankom neka osoba koju ne poznajem i kojoj bih dao možda šesnaest godina.
– Kaj ćeš?
– Štajaznam, daj mi dupli štrukani pelinkovac.
– Nema štruka.
– Pa napravi ga, bokte.
– Daj lik, pa vidi kakva mi je gužva – pokazuje na desetak mladih u bircu.
– The times they are a-changin’.
– Kaj?
– Ma daj mi to bez štruka. E, i čašu vode, molim te.
Osvrćem se i gledam omladinu. Trenirke. Pobogu, trenirke. Tko je vidio trenirke nositi van doma i dvorane? Futrani prsluci, kratke kose, Air Max patike i dilerske, takozvane brze naočale.
Ispijam pelinkovac u nekoliko gutljaja i naručujem još jedan.
– Jel’ gazda kad dolazi? – pitam šankera.
– I ne baš.
– Denis radi? Zrinka? Čevos? Petrica?
– Ne znam njih – odmahuje mi glavom.
Prolazi nekoliko pelina i prilazi mi par klinaca. Ili me pitaju imam li što za riješiti ili hoću li što riješiti. Pogledam na sat. 22h. Pitam dječaka za šankom zna li tko je polilla s Reddita.
– A?
– polilla.
– Nemam blage.
– Niš’, nema veze – plaćam zadnju rundu i izlazim kadli me netko uhvati za ruku.
– Hej, otkud ti? – upita me djevojka.
Treba mi trenutak da je smjestim – Hej, Gita. Kaj ti ovdje radiš?
Gitu nisam vidio od faksa. Studirala je komparativnu sa mnom, forte su joj bili teatar (naročito Artaud), antipsihijatrijski pokret i Danilo Kiš. Skupa smo radili u uredništvu nekoliko časopisa, uglavnom studentskih i jednom smo se prilikom pijani pohvatali u Limbu. Bila je niska, crne kose koja joj je padala do ramena i očiju koje su ponekad bile zelene, ponekad jantarne. Sjećam se da je jedan kolega za njezin osmijeh rekao da bi se samo trebala prošetati između dvije vojske i da bi se čuo zvuk pušaka kako padaju. Osmijeh joj je bio plav pod prigušenim neonom.
– Ma eto, bezveze, došla s nekim frendicama opet ovdje. Jebote, vidiš ti omladinu? Joj, pa zapravo znaš neke od tih frendica! – rukom pokazuje na nekoliko silueta iza, u ćošku – Martinu, ne? Slušali ste Why Theory kod Brleka zajedno, brijem.
– Joj da, kak’ ne – mahnem siluetama.
– A kaj ti, matorac?
– Eto, ne znam, neko ludilo me uhvatilo i tak’.
– Oš s nama malo izbrijat? Da ne budeš stariji creeper za šankom.
– E, ma brijem da ću doma – počešem se po desnoj strani glave.
– I dalje imaš taj tik – osmijeh joj ne silazi s lica – Ajde, javi se za cugu, al’ fakat. Ne budi stranac.
– Ajde, važi – kimam joj i još jednom mahnem siluetama. Izlazim.
Dižem kragnu i zabijam ruke u džepove i pogled u pod. A kaj sam mislio? Da ću pronaći ljubav u bircu?
