Marija Dragnić: Naša zemlja

Ja sam kolonizator. Pišem ti o cvijeću.
Nosim tu pjesmu na grob tvoga oca.
Na grobove pod kojima djeca prvi put sisaju,
krv, naftu. Prvi put voze bicikl
kog je smrt pretekla. Igraju se Izraela i Palestine.
Zbilja se nadam da ne pamte zvuke: ni bombe, ni cvetanja
malih glava.
Da više ne vide. Ono što mi vidimo. Što pilji u nas.
I zato nosim ovo cvijeće, ovu pjesmu, na naš grob, Noor.
Kroz svakodnevno groblje šetam,
još govorim: „kakav pogled!“ ne bi li se neko osvrnuo
od nas, ubica, od nas, mrtvaca.
Selma to zna. Rekla je: „riječi trebaju biti kao zubi.“
Tvoj narod gine. Moji zubi ispadaju.
Od njih ti pravim buket. Lijep je kao granata.
Služim se metaforama jer nemam oružje.
Promašujem, ali se nadam.
Nije mi žao. Jednom sam s puškom ušla u pjesmu,
i dijete je pobilo drugu djecu. Shvati me bukvalno.
Bilo je tako, stvarno,
od zemlje. Iz koje iskopavam čas kost,
jer svaka bol ima i srž i ime,
čas litijum jer svaka traži baterije suza
i za naredni dan, i za naredna pokoljenja.
I ja sam diktatorka: učim od diktature slavlja
dok prekidam ovu pjesmu kao da je post,
ili neki lijevi književni festival
da stignem na rođendan druga.
(drugih sjeti se)
I ja sam diktatorka: učim od diktature bolesti
koja vlada mojom porodicom
dok konačno pišem majci što nas treći put preživljava.
(prvih sjeti se)
I ja sam diktatorka: učim od diktature tuge
onog kog volim – i u ovoj pjesmi –
blisko, kao što je Istok, trusno, kao što je Balkan.
(sebe sjeti se)
I ja sam Amerikanka
jer kad uđem u prostoriju nešto uvijek zauzmem.
I ja sam Noor Hindi jer zauzimam srce.
I ja sam Hiba Abu Nada jer imam 33 godine,
i još sam živa, i još pluća otvaram dok pozivam:
svi vi, uđite.
Mislila sam da sam bolji čovjek:
sad sve manje mislim, pod diktaturom osjećanja.
Svakako jesam kolonizator. Osvajam papir,
umotavam u njega ovo crno cvijeće,
jedinu našu zemlju,
u kojoj ima mjesta za sve,
i svi jedni za drugima plačemo,
gdje smo u tmini iskra.

Marija Dragnić