Žaklina
Žena iz našeg komšiluka
Slučajno je sinoć pala sa sedmog sprata
Kažu voljela ga ludo
Kažu da je iz njenog stana uvijek najbolje mirisalo
Da joj je kupatilo uvijek bilo dezinficirano
Svake sedmice je trošila dva domestosa i dvije solne kiseline
Svima se osmjehivala i govorila dobar dan.
Djeca su uvijek bila čista, uredna i učtiva.
Ujutro je kuhala, a potom ih vodila u park
Uspavljivala, pa kuhala, pa opet vodila u park
Žaklina je samo čitala kataloge supermarketa
Gledala akcije i razmišljala šta da kupi
Od onih deset, dvadeset maraka što on ostavi.
Žaklina je imala nespretno nacrtane obrve,
I oči koje su uspjevale da pregledaju uveče
neku tursku seriju, a sutra ujutro prepričaju u hodu
nekoj komšinici koju sretne usput.
Imala je najdraže glumce i njega koji skoro pa nikad nije bio tu.
Žaklina samo ponekad nije znala šta da radi.
Samo bi naslonjena na balkonu posmatrala ptice.
Prava pravcata feministkinja
Kažu da se u našu zgradu doselila
prava pravcata feministkinja.
Neki kažu da se nikada nije udavala
Neki kažu da ima maltinezera kojeg zove Roko.
Jer ona samo doziva Roko, Roko.
Neki kažu da je ružna, dlakava i neuredna
Neki su čak rekli i da iza sebe ima dva-tri braka
Djecu je raspuštala po svijetu, prodala imovinu bivših
I kupila stan ovdje kod nas.
Mnogi su rekli da se čuju čudni zvuci iz njenog stana.
I to uvijek u istom ritmu pam-tam-pam-tam-traš.
Da svake sedmice promijeni dvije-tri kričave boje na glavi
I to su rekli.
Da previše gleda ispred sebe, a ne u njih.
I to su rekli.
Da je možda lezbijka na kraju svih krajeva
Ja sam je vidjela samo jedanput, dok sam kačila veš na štrik.
Sjedila je na balkonu obučena u istu pidžamu kao i ja.
Kupljena je na pijaci, iz turskog uvoza.
Imala je klasičnu mameću frizuru.
I izgledala je baš kao da nekoga čeka i kao da je nedjelja, iako nije bila.
Dok čita časopis na kojem je naslikana jedna brutalno zgodna žena. .
Nisam željela da se okrene, ali okrenula se, ustala i rekla Roko.
Možda mi se samo učinilo, ali imala je čudne rupe od sunca.
Dječija šumska kiša
Naše djetinjstvo miriše na utrku sa suncem.
Nama koji smo se sudarali prsa u prsa s njim
Negdje oko pet kada se tek pojavljivalo.
Imali smo običaj da pjevamo pjesme
(Tito, Tito, mi ti se kunemo, da najbolji berači bit ćemo)
ili da jednostavno šutimo
Jer nam je teško padalo to što moramo
nositi kante od zvijezde biljnog mrsa, pavlake ili one veće od jupola,
zategnute oko struka.
I u njih stavljati borovnicu po borovnicu.
Mi koji smo dobijali batine, jer smo u igri prosipali ono što smo nabrali.
A bojali se nismo zmija, guštera, medvjeda.
Mi smo se najviše smijali mravima koji su nosili komade naših sendviča,
a bili su veći od njih.
Jesi li ikada osjetio dječiju šumsku kišu?
Upitam svakog čovjeka kojeg sretnem.
Kada bez straha kisneš dok upućuješ pozdrave nebu.
To mu kažem.
I tačno znaš u kojoj je kutiji tvoj život.
Tako završim.
Ako je otvoriš, ma bolje da je ne otvaraš.
I Pandora je samo jedanput pogriješila.
Emina Đelilović-Kevrić