Otkrivanje svijeta u dvorištu vrtića
Moj prvi dečko se zvao Aljoša,
Išli smo zajedno u vrtić.
Točno sedam dana prije mog petog rođendana
Gledali smo Knjigu o džungli
I sjedila sam naslonjena na stari ormar u jednoj od soba.
„Ja ću se udati za Aljošu”,
Izjavila sam pred zapanjenim tetama
I nekolicinom razuzdane djece.
Aljošine duge trepavice su se usplahireno
Zapetljale u njegove guste obrve.
Aljošu se ništa ne pita,
Uvijek je bio moj najodaniji suputnik
U dalekim putovanjima po dvorištu vrtića
I avanturama za koje smo samo on i ja znali.
Voljeli smo se igrati vlasnika i pasa;
Ja bih mu labavo vezala uže oko vrata
I hodala s njim kroz dvorište vičući:
„K nozi, Aco, k nozi!”
I sve me slušao.
Zato sam voljela Aljošu,
Na taj nestvaran način
Na koji se petogodišnjaci mogu voljeti.
Ponekad bi Aljoša zavezao uže oko mog vrata
I trčao kroz dvorište vičući:
„Otkrit ćemo novi svijet, Miki!”
I vjerovala sam mu da hoćemo.
Zalajala bih poput pravog psa
I jezikom si dodirnula nos
Jer već sam vidjela taj svijet u svojoj glavi.
Krio se negdje ispod starih stuba
Koje su bezmalo tonule u zemlju.
Vidjela sam visoke cvjetne slavoluke,
Vrtove pune čupavih pasa,
Rajske ptice i paune na granama žalosnih vrba
Koje nisu nimalo žalosne.
Aljoša i ja bismo hranili pse i jeli velike torte
I svijet bi bio jedno divno mjesto.
Aljoša je jedini razumio moju ljubav prema vjetru.
Gledala sam epizodu Scooby Dooa
U kojoj prelijepa Indijanka raširi ruke,
Vjetar joj grubo miluje kosu,
Ona zatvori oči i uz zagrljaj vjetra nestane.
Tako sam i ja htjela nestati.
I kad su me tete ljutito zvale da uđem unutra
Jer ću dobiti kakvu upalu mozga zbog silnog vjetra,
Aljoša im je govorio da me puste
Jer mi vidimo stvari koje one ne vide.
Tako sam htjela otići u taj naš svijet,
Makar nakratko dok vjetar i priroda
Divljaju oko mene i tiho zvižde moje ime,
No niti je vjetar bio dovoljno jak
Niti je priroda bila dovoljno nesebična
Da me odstrani od sebe.
Na moj peti rođendan sam se udala za Aljošu,
Tete su bile svećenici i nosila sam ružičastu haljinu
Koju mi je baka sašila.
Aljoša i ja smo razdragano vikali: „Da, da, da i da!”,
A zatim se poljubili iza vrata spavaonice
Dok nitko nije gledao.
„Zajedno ćemo otkriti novi svijet, Miki”,
Govorio je držeći me za obje ruke,
„Hajde da se poljubimo kao u filmovima.”
I poljubili smo se dok su druga djeca
Već spavala i slinila po mekim jastucima.
Nakon završetka vrtića ga nisam vidjela.
Ponekad se pitam što se desilo s mojim Huckleberryjem
Koji je jedini vidio svijet mojim očima.
I dalje sam vjerovala da tamo negdje,
Ispod onih starih stuba
Leži svijet koji smo kanili otkriti.
I vjerovala sam da, ako se dovoljno potrudim,
Mogu da zagrlim vjetar jednako snažno kao on mene
I nestanem sa čvrstog i bolnog tla
Zahvatim život van ovog svijeta
I njime se umijem veselo poput djeteta.
A onda sam shvatila da je taj svijet u nama
I zauvijek će ostati naša tajna.
Alkemičar i propast Makonda
Kako se zvao onaj s početka,
Melvin ili Marcus ili Merlin?
Ma znaš onaj što je sve prorekao,
Ali to se sazna tek na kraju
I svi umru i on umre
I ostane samo to ukleto selo,
Ta ludost u incestu sa iluzijom,
Ta bolna ljubav identičnih imena,
Majke koje opće sa sinovima,
Očevi koji uriniraju zavezani za drvo,
Taj iscrpljeni život fantazmogorije
I muhe koje slijeću na snove.
To selo čije ime pri izgovoru
Tako zavodljivo oblikuje usne,
Nisam u njemu nikad bio,
Ali oni koji jesu kažu da kao da nije s ovog svijeta,
Da njime sad vladaju mravi
I da im ni pljusak ne uništi mravinjake,
Već se samo nižu jedan za drugim
Kroz uske prolaze i tunele u raznobojnoj zemlji.
Ono što je ostalo od stanovništva su sami lažovi i propalice,
Nigdje pijanica kao što su oni bili,
Nigdje pravih poludjelih vladara
Koji laju na pustinjske pse
I putuju dalekim Karibima.
Ovi samo sjede u kućama i piju kavu sa šećerom,
Od velikih vladara i razvratnih obitelji
Ostala su samo proročanstva onog
Kome svi zaborave ime.
Memento mori
„Ono što ste bili, to je to. Ono što smo mi, vi ćete biti”,
Uzvikivali su glasovi s obiteljske edikule
Dok se nebo spuštalo na zemlju
Jedne prvonovembarske noći.
Mladež se voljela, voljela se na travi,
Voljela se na mramornim domovima
Onih koji više nisu tu,
Voljela se mladež
U mirnim obrisima jesenje kiše,
U skrnavljenju tuđih zaostavština,
Voljela se uzvikujući imena boga i mrtvih,
A mrtvi su se bijesno češkali po čelu.
Voljela se mladež u svijetu koji im se činio tako daleko
Iako im se njegov tamni horizont
Prostirao pred uspaljenim očima.
Na ulazu u prošlovjekovnu nekropolu
Dječak je zapalio joint,
Kraj njega su se vojnici voljeli s puškama
I domoljubnim pjesmama,
Voljeli su se odjeci pucnjeva s njihovim glavama,
Voljela su se zrna s neplodnom zemljom
I tišina s njihovim jecajima.
Oko dima su se štrige voljele s lomačama
I pederi s čvrstim vješalima,
Voljeli su se pravednici sa smrtnim osudama
I jeretici s otupljelim giljotinama.
Kraj stare kapele su djeca igrala nogomet,
A pod njihovim stopalima su se voljele majke
S naricaljkama mrtvim sinovima,
Djevojčice su se voljele s rasporenim utrobama
Od prve bračne noći,
Voljeli su se znanstvenici i umjetnici s kamenjem
Svojih neobrazovanih sunarodnjaka,
Tamo, negdje, na vrhu kapele,
Volio se Krist sa čavlima i trnjem
I sudbinskim poljupcem svoga izdajnika,
Voljela se mladež na kamenim kapijama
Dok su ih mrtvi upozoravali
Na ljubav koja im uskoro slijedi.
Mihaela Šumić
Iz zbirka pjesama „Nekoliko sitnih uboda”, Imprimatur, 2020.
Mihaela Šumić je rođena 1998. godine u Banjaluci. Završila je Opću gimnaziju Katoličkog školskog centra „Blaženi Ivan Merz”. Tokom 2012. godine pisala je poeziju i kolumne za meksički LUF magazin. Svoju poeziju, kao i prevode na engleskom, španskom, portugalskom i hrvatskom, do sada je objavljivala na nekoliko portala. Čitaocima se predstavila na festivalima književnosti „Imperativ” u Banjaluci i „Rukopisi” u Pančevu. Zbirka pjesama „Nekoliko sitnih uboda” je njena prva knjiga.