Želimir Periš rođen je u Zadru 1975. godine gdje živi i radi. Diplomirani je inženjer računarstva. Objavio je zbirku priča ‘Mučenice’ i romane ‘Mima i kvadratura duga’ i ‘Mima i vaše kćeri’. Dobitnik je mnogih nagrada za priče, i prevođen je na slovenski, talijanski, ukrajinski, bugarski i engleski.
Vodi radionice kreativnog pisanja. Jedan je od osnivača i direktora KaLibar bestiVal književnog festivala. Sa Želimirom smo razgovarali o svemu, od računara do poezije.
astronaut: Vi ste po struci diplomirani inženjer računarstva. Kako inžinjer i književnik u Vama funkcionaraju u svakodnevnom životu?
Periš: Teško. Često je riječ o dvije posve suprotne osobnosti. Inženjer mora biti organiziran, dediciran, imati jasne ciljeve i put do njih. S druge strane, umjetnik može sjajno funkcionirati u kaosu iz kojeg crpi. Uglavnom ne pokušavam pomiriti između te dvije krajnosti, već balansirati između njih i iskoristiti ih – ubaciti kaosa u programiranje, a reda u pisanje. Istina je i da to gotovo nikad ne završi uspješno, tko se gura u previše stvari bude osrednji u svima njima.
astronaut: Vaša prva zbirka Mučenice govori o kriku žena današnjice i njihovoj egzistenciji. Jeli Vama bilo teško “ući u žensku kožu“?
Periš: Ne, baš suprotno, bilo je vrlo jednostavno. Smatram da svatko može i treba razumjeti tuđe pozicije samo treba malo suosjećanja i empatije. U ženskoj sam koži potvrdio svoje sumnje da je to jedna posve ista – ljudska – koža, i da je u njoj jednako tijesno kao i u muškoj, ali s tom razlikom da su okolnosti oko ženske kože često vrlo nepovoljnije. Cijela je knjiga upravo o tome, o problematikama koje žene doživljavaju samo zato što su žene.
astronaut: Mučenice imaju zanimljiv životni put, na stranici www.mucenice.com možemo ih vidjeti na slikama širom svijeta, a po knjizi je urađena i pozorišna predstava “Četiri priče: žene”. Jeste li zadovoljni dosadašnjim „putem“ Mučenica“?
Periš: Itekako. Za prvu knjigu nepoznatog autora Mučenice su otišle jako daleko, preko svih očekivanja. Istina je da sam se trudio oko knjige, radio i na tekstu i na promociji, ali uglavnom je riječ o sreći da dobijem sjajnog urednika, da knjiga bude i čitana i viđena, da dobije dobre kritike i da u nekom trenutku odraste i nastavi sama živjeti u raznim oblicima, projektima, prijevodima, adaptacijama. Najzanimljivije je što knjiga još ne posustaje, novi prijevodi su u tijeku, kazališna predstava ima odlične kritike i stvari dalje živi.
astronaut: U drugoj knjizi Mima i kvadratura duga, uslovno rečeno nalazite se na domaćem terenu zahvaljujući Vašoj struci. Jesmo li mi zaista samo brojevi računa?
Periš: Dino Šaran je sve već lijepo otpjevao: „Mi smo matični brojevi, brojevi računa, poluprazni kontejneri, iščupane klupe. Nas nema i nikad nas nije ni bilo, samo ti se snilo.“ Moram priznati da sam se nemalo inspirirao baš tim stihovima. Prvi roman o Mimi se bavi kontrolom informacija u doba interneta, a oni koji imaju najviše sredstava i najviše koristi od te kontrole su multinacionalne kompanije, posebno banke. Za njih, mi jesmo samo brojevi računa, međutim, brojevi koji ne kupe prašinu u svakojakim digitalnim registrima, već s kojima se može manipulirati.
Moja struka mi je pomogla da sve to napišem brže i lakše jer nije trebalo puno istraživati, informatika je područje u kojem sam stalno, a informatički trendovi su sami po sebi nekad odličan krimi zaplet.
astronaut: U romanu Mima i vaše kćeri, susrećemo se ponovno sa likom Mime, jeste li prvobitno zamislili da to bude nastavak i možemo li očekivati još neke Mimine intrige?
Periš: Da, čim je krenula priča o pisanju noir krimića odredio sam sebi dvije stvari: da želim napisati žanrovsku knjigu koja će izigrati svoj žanr i da želim napisati serijal knjiga s istim likom sa zajedničkom temom promišljanja tehnologije u suvremenom životu i koliko ga ona mijenja, a da toga nismo uvijek i svjesni. Dosad sam napisao dva romana, prvi se bavio odnosom tehnologije i identiteta, drugi srazom interneta i seksa. Puno je zanimljivih tema koje se mogu obraditi na ovaj način, suvremena tehnologija na čelu s internetom promijenila je mnoge aspekte našim života, drukčije jedemo, drukčije spavamo, drukčije se molimo… sve su to zanimljive teme za obradu i Mima će nastaviti s najmanje još jednim romanom u kojem će se poigrati s nekom od tih tema.
astronaut: Vaši romani su svojevrsna kritika društva u kojem živimo. Kako Vi gledate na društveno angažirano pisanje?
Periš: Ja čvrsto vjerujem da svaka ljudska aktivnost treba biti društveno angažirana. Društvena smo bića i sve što radimo treba biti za zajednički cilj. Ne samo umjetnost i ne samo pisanje, već sve. U skladu s tim vjerovanjem – tako i pišem. Kritika društva mi definitivno nije početna točka iz koje krećem, ali oslikavam li stanje oko sebe kakvo jest nemoguće ju je izbjeći. Moji motivi, bar s Mimama, jest pisati zabavno i zanimljivo štivo, ništa više od toga.
astronaut: Vodite i kreativne radionice pisanja, volontirate u gradskoj biblioteci u Zadru, da li Vas ispunjava kreativan rad sa drugima?
Periš: Kreativnost je divna, malo stvari ispunjavaju na način kao što to čini kreativni rad. Moji projekti se uglavnom svode na želju da podjelim to oduševljenje s ostalima. Jako mi je stalo i da se povežem s drugim piscima u gradu ili regiji, iz tog poriva su krenule i radionice i, kasnije, festival. Imam sreću djelovati u sjajnoj Udruzi zadarskih pisaca ZaPis, koja pokreće puno projekata u smjeru približavanja književnosti mladima i poticanje na književno stvaralaštvo.
astronaut: Jedan ste od osnivača KaLibar bestiVal književnog festivala koji se ove godine održava po 4. put. Program festivala pored književnika nudi i koncerte, izložbe, projekcije filmova i predstave. Kako ste došli do ovakvog koncepta festivala i šta možemo od KaLibar bestiVala očekivati u budućnosti?
Periš: KaLibar bestival je pravo malo čudo koje je u Zadar palo s neba posredstvom Krune Lokotara, čudotvorca, koji doista umije oživjeti knjigu tamo gdje treba. KaLibar se događa u tri rujanska dana u Zadru, na jednom malom trgu i u ta tri dana uspije dovesti i Zadranima predstaviti niz književnika, umjetnika, slikara, i glazbenika. Tri dana programa doslovno su prenatrpana programom, najviše književnim, ali uvijek su tu i izložbe i projekcije, performansi i predstave. Iako načelno tek mali i volonterski festival bez puno sredstva u tri godine uspjeli smo dovesti i mnoge inozemne autore i općenito smatramo da smo zbilja dali duha zadarskom babljem ljetu. Iako je još rano za planove, zasad sigurno mogu potvrditi samo da će biti četvrte godine KaLibra i da će biti još bestivalniji.
astronaut: Koja je muzika utjecala na Vas, i koji filmski autori?
Periš: Nedavno sam shvatio da je kod mene utjecaj na pisanje i stvaranje dosta relativan. Postoje na primjer knjige koje pročitam i oduševe me do te mjere da me blokiraju, jer znam da nikad ne bih mogao napisati nešto takvo. Tako postoji niz tema i ideja koje smatram visoko inspirativnim, ali ne uspjevam im se niti približiti u svom radu.
Slično je s muzikom i filmovima. Dok pišem jako puno slušam glazbu i to vrlo pažljivo probranu, želeći uhvatiti atmosferu te glazbe u tekstu. Iz filmova se inspiriram, cijeli serijal o Mimi je u stvari vrlo inficiran filmom. Mima je mješavina klasičnog noira, npr Malteškog sokola i pokojeg naslova braće Coen, s većom dozom Pulp Fictiona, pa sve to začinjeno s recimo Fight Clubom, American Beauty i The Rocky Horror Picture Show.
Za glazbenu podlogu istog romana sam dozirao Waitsa za ljudskost, Bowiev Low mi je donio odličnu atmosferu tehnološkog očaja, a The Tiger Lillies su idealni za mjeru histerije.
astronaut: Koliko pratite regionalnu književnu scenu, da li bi ste za naše čitaoce izdvojili par autora ili naslova?
Periš: Otkad sam počeo pisati čitam praktički samo naslove iz regionalne scene, pa pomalo i osjećam da nemam pojma što se, u književnom smislu, događa u svijetu. Ali možda i nema veze jer nam je lokalna scena vrlo živa i produktivna.
Od proze bih uvijek prvo istaknuo Dašu Drndić, ali sam u zadnje vrijeme pročitao i odlične romane i knjige od Andreja Nikolaidisa, Nenada Stipanića, Selvedina Avdića, Zorana Malkoča.
Poetska scena je jako živa u cijeloj regiji, dobre pjesnike bi mi bilo nemoguće nabrojiti, ali moram priznati da u zadnje vrijeme posebno uživam u Mostarskim autorima. Još od ranije su me opčinili Marko Tomaš i Mehmed Begić, a nedavno sam upoznao i mlade autore kao što su Šima Majić, Anita Pajević, Ivan Šunjić, a tu je još i cijeli odlični Poligon festival. Ne bih se čudio da se slijedeći značajni val krene baš otamo.
