Ovdje je stvarno samo ono što nije.
Tvoje lice razvidjelo na jastuku,
način na koji kažeš dobro jutro.
Na parkiralištu psi reže pred kišu.
Kad zapada, asfalt olabaviće
stisnutu vilicu i ti psi krenuće u legijama,
mrki i mokri kroz ulice.
Ne lov—nije još toliko intimno.
Tek miris kiše na pločniku poslije velike jare,
te šape koje šušte u tišini s predumišljajem.
Tamo si nečija kćerka i sestra, nečija si
zla kob. Ali postojiš
samo ovdje gdje te nema, u zabrtvljenoj
krvnoj žili, u podrumu elegantnog
solitera pored SS šljema i oporuke
bogatog industrijalca. Tako govori želja,
uvijek galopom unatrag, orahovim ljuskama
u koje sabijam svoj zdrav razum i pamtim:
kiša se u svilenim šalovima slijevala
niz pseće sapi, moje mokre
pseće sapi, moju natopljenu uzicu koju vučem
kroz ovo predgrađe
gdje te vjerno, u legijama, izmišljam.
