Dogovor je bio da se nađu kod hrama Svetog Save, tačnije kod spomenika tog sveca. Danilo je, stigavši do velike građevine, zastao ispred, i onda se uputio: hodao je nagnuvši se tijelom naprijed, kao da pokreće točak nekih novih događaja vlastitog života, upirao je glavom u gusti vazduh velikog grada; probijao se svojim uzavrelim mislima. Drugi ljudi su, takođe, uglavnom hodali – vidio je Danilo njihove obrise kako klizaju s obje strane njegovog usmjerenog pogleda; ali bilo je i onih koji su stajali i čekali, ili samo odmarali u prijatnoj pokretljivosti ljudi oko sebe.
Danilo tada zastade i pogleda u jednu mladu ženu, koja je, kako je izgledalo po njenom držanju, nekog čekala.
Novembar 2020
Doplovili su iz luka gradova čije su kupole bile od bronce i gdje je voće nalikovalo ljudskim spolovilima, iz luka gradova kroz čije kamene kanale plivaju srebrna jata jegulja, iz luka čiji brodovi imaju rebrasta jedra i gdje tržnice mirišu na začine, iz luka iz kojih dopire pjesma i zvuk mandolina, iz luka gdje se češće potežu noževi nego novčići. Doplovili su i opkolili, a zatim i zaposjeli čitav otok; isprva su njihovi tabori bili na plažama, a zatim su se proširili i kopnom.
Krijes je zamro, ali dim je sukljao iz nedavno niknulih tabora i dalje dozivajući zakašnjele i zalutale brodove.
Sedi u sobi koju su za nju odabrali dok se još nije ni rodila. Nadvijena nad knjigom, pridržava lice šakama. Dosađuje se, sto je nizak i nema prostora da mlatara nogama, niti da se zaljulja na stolici. Knjiga joj se gadi pod prstima, papir je hrapav i žut, rečenice su mrtve, a crno-bele slike odurnih vojskovođa izazivaju u njoj mučninu. Zamišlja sebe na sutrašnjem času kako prkosno odbija da radi zadatak, kako istresa sadržaj školske torbe u kantu za smeće i odlazi.