U bijelom grobu
Koliko dugo mogu biti ja
osakaćena ovozemnim konceptom potreba
i prognana iz vlastitih pribježišta,
dalje i od lične opsesije thanatosom,
koji mi je, uzgred, ispričao kako
smrt umije biti grandiozna,
ako znaš s njom.
Koliko dugo mogu biti ja
i pritom zanemarivati fakat da mi oči
smrde ustajalim simbolizmom
Bodlerove “Strvine”,
i povlačiti ruke svaki put kad pokušaju
prigrliti novi frojdovski trik
koji o mojoj podsvijesti
svjedoči kao poganoj.
Koliko dugo mogu biti ja
i koliko dugo mogu biti Oni,
četiri podstanarska zida te
iznova čekati trenutak osame.
Rastrgana odjeća. Posramljeno tijelo.
Vlasi zdrave kose u Njihovim rukama,
a dah zaustavljen onog trena kad sam
duplo zaključala vrata i tim obznanila
početak divljeg, metaforičkog seksa.
Koliko dugo mogu biti ja
isproganjana istim pitanjem.
Možda zato palim jednu na drugu,
sve dok se sadržaj kutije
potpuno ne isprazni,
pa onda i ja nabijem glavu u šolju
i povratim ručak od jučer.
Zatim isprovlačim mislima ideju
o vratolomskom skoku
i trudim se ne postaviti pitanje:
– Da li biste ogađeni promatrali
moje crvene kose na pločniku (znak pitanja),
u dugovječnom snu od krvi (tačka)
Paraliza stvarnosti
Moćan drhtaj uguši trenutak bivstvovanja
i naniza nepromišljene riječi,
takve da gotovo probodoše sagovornika.
Sumorno postade objašnjavati
žesticu u očima koja prizva
razdvajanje tektonskih ploča
ispod cipela broja 37,
i stvoreni rascjep
učini čahurom
lirske govornice,
kojoj ne ostade ništa do
puke nesaglasnosti sa
vlastitom podsvijesti
i jecaj koji moli
za još jedno buđenje iz stvarnosti.
Posljednji ručak
Noćima se besmisleno brinem
o posljednjem ručku Sylvie Plath.
Ja ionako ne umijem kuhati,
niti se znam prisjetiti trenutka
kada je kutija za nakit
pojela sve tablete za spavanje.
Do zla boga mi je dosadilo
živjeti s neizrecivim
i iznova povraćati prazno,
kao da smijem dopustiti
da to bude jedini trag koji sam ostavila.
Posljednji put sam odsanjala
svoje zadnje riječi,
i ničeg više mističnog
nije ostalo među njima,
kao ni u čekanju boljeg uskrsnuća.
Prisjećam se prolaska maternicom
prije dvije decenije,
pa vraćam vonj divljine u kosu.
Ja sam živo meso.
