Selvedin Avdić

Selvedin Avdić: U pisanju nema kompromisa

Selvedin Avdić je vrhunski pisac i novinar. Objavio je, između ostalih, zbirku priča “Podstanari i drugi fantomi”, hvaljeni roman “Sedam strahova” i knjigu “Moja fabrika”.

“Sedam strahova” sam pročitao u jednom dahu, na preporuku prijatelja, prošlog ljeta. Naravno, knjiga me je ostavila bez daha. Mada se još nisam suočio sa svojim strahovima i nisam ispisao sedam praznih listova romana predviđenih za to, ali sam sebi čvrsto obećao da ću to napraviti. Ono što me fasciniralo više od samog romana je autor kojeg sam upoznao za vrijeme njegovog nedavnog gostovanja u mom rodnom gradu. Šetajući rodnim gradom sa “Sedam strahova” u ruci nadao sam se prilici da Selvedin potpiše knjigu. Sreo sam ga za stolom jednog caffea sa njegovim društvom, prišao zatražio potpis i prenio pozdrav zajedničkog priljatelja. I ne samo da smo se upoznali nego smo započeli razgovor o muzici, raznim dogodovštinama, seriji True Detective, tako da iz ličnog iskustva mogu reći da pisac “Sedam strahova” oslobađa i relaksira od svakog straha i da je jedna od najpozitivnijih ličnosti iz književnosti što sam dosad imao čast upoznati.

Astronaut vam u goste dovodi autora najboljeg postratnog BH romana “Sedam strahova”, Selvedina Avdića. I dozvolite da vam preporučim preporučeno, pročitajte “Sedam strahova”, ako već niste. Suočimo se sa svojim strahovima.

astronaut: Smatrate li da je kritika objavljena u Guardian novo rođenje “Sedam strahova”? Do tada mnogi nisu čuli za roman, ne svojom krivicom, naravno, već, rekao bih zbog medija koji ne pridaju toliki značaj književnosti?

 Avdić: Ne, nije to bilo njegovo novo rođenje, jednom se rodio, ne može više puta. Njemu je život postao zanimljiviji sa prevodima na engleski i arapski, dobio je više čitalaca, kritika, osvrta, nominacija za neke nagrade. Sada ga očekuje još nekoliko prevoda, na tome radi agencija s kojom odnedavno sarađujem.

S druge strane, njegov život u Bosni i Hercegovini mnogo je manje uzbudljiv, taman koliko i moj. Nakon tekstova u “Guardianu” roman je pominjan u onim rubrikama “Naši u bijelom svijetu”, ne znam koliko je zbog toga dobio novih čitalaca. Nedavno je izašlo drugo izdanje pa ću možda saznati.

astronaut: U dlaku su Vam izmakle i dvije značajne nagrade (Meša Selimović i nagrada Jutarnjeg lista). Da li bi drugačiji ishod uticao na, uslovno rečeno, budući život romana “Sedam strahova”?

 Avdić: Ne znam, ne mogu pretpostavljati kakav život bi roman imao da je dobio te nagrade. Moj bi svakako jedno vrijeme bio prilično ugodan, jer one imaju i novčani dio. Išao sam na ceremonije dodjela tih nagrada i nemam ugodna iskustva. Ako se nekakva nominacija opet dogodi, pokušaću da izbjegnem te stresne stolice. Nije mi jasno zašto organizatori prave te show programe, zar ne bi svima bilo ljepše da žiri izabere roman koji im se najviše sviđa, pa pozovu pisca, svi zajedno nazdrave boljoj budućnosti, zapjevaju i svak ode svojoj kući.

astronaut: Pored Guardiana važno je imati i prijatelje koji će ti reći da je “Sedam strahova” štivo koje se mora pročitati. Tako sam bar ja došao do Strahova. Šta sada Selvedin radi i možemo li se nadati nekom novom djelu u bliskoj budućnosti?

 Avdić: Mislim da sam najviše čitalaca dobio zahvaljujući tim preporukama. I danas dobijam mailove ljudi koji mi pišu da su do romana došli na taj način. To mi je najdraže, roman živi, još uvijek kruži, upoznaje ljude, nije sam.

Pišem novi rukopis tek kada ispratim stari, ali eto već godinama ne mogu da ispratim “Sedam strahova”, stalno me vraćaju na njega, ne dozvoljavaju da napustim taj svijet. Kad je već tako, na kraju sam odlučio da ostanem u njemu, jer njegov svijet najbolje poznajem. Iz istog svijeta dolazi i novi roman, pišem ga polako, sa ogromnim pauzama, po papirićima i tekama, crtam scene, solitere, ulice, zamišljam soundtrack, dopisujem, brišem, nemam razloga za žurbu.

astronaut: Urednik ste web magazina Žurnal, kolko Vam je novinarstvo pomoglo u pisanju i da li oduzima vrijeme za pisanje?

Avdić: Novinarstvo mi je pomoglo u životu.  Zato što prehranjuje moju porodicu, zato što sam dovoljno dobro informisan da bih bio sasvim svjestan vremena u kojem živim, zato što mi je nekoliko puta spasilo obraz. Mislim da su to važne stvari koje mi je dalo.

Ne mogu zamisliti kako bi to izgledalo kada bih svo vrijeme imao za pisanje knjiga. Ne vjerujem da bih sebi uveo radno vrijeme za pisanje romana. Ne znam raditi na taj način. Pišem samo kada mi prija.

astronaut: Šta za Vas predstavlja pisanje, oslobađanje ili naporan rad?

Avdić: Kao što rekoh, pišem samo kada mi to prija, kad ja hoću i kako hoću. U tom nema kompromisa, ako već mora biti u drugim stvarima.

astronaut: Kad smo se sreli pričali smo o muzici, i to me navodi da postavim malo nezahvalno pitanje: Koji bi bio top pet pjesama koje su na Vas do sada ostavile najveći utisak, koje su Vas pomjerile u bilo kojem smislu?

Avdić: Ne mogu odgovoriti na to pitanje. Slušam mnogo različite muzike, od punka, preko funka, jazza, reggaea, bluesa, kako kad. Mogu ponuditi drugi odgovor, možda vam se dopadne, recimo evo pet pjesama koje puštam kad malo popijem pa se žena mora izvinjavati gostima: Ramones “Death Of Me”, Johnny Thunders “Born To Lose”, Clash “I Fought The Low”, New York Dolls “Pills”, KUD Idijoti “Za tebe”… Ima ih još, al tražili ste pet.

astronaut: Šta Selvedin čita u slobodno vrijeme, koje bi ste autore i knjige preporučili čitaocima astronauta?

Avdić: Ko do sada nije, obavezno neka čita Brunu Shulza, Celinea ili Nabokova, kako kome odgovara. Ja trenutno u autobusu čitam Rolanda Barthesa “Carstvo znakova”, a kod kuće “Rat i rat” Laszla Krasznahorkaia.

Za kraj poslušajte pet pjesama po izboru Sevedina Avdića i ispišite prazne stranice svojim strahovima.

Share