Umoran si. Raskopčaš pelenu i ona padne, teška a žuta kao zlato, na odavno neispolirane tirkiznoplave pločice. Pazi, kažeš, buljeći u raspucala stopala s deset crnih polumjeseca, u četiri kosti i glavu. Pločice su klizave. Dadoooo, vičeš, glas ti je jak, nervozan. Dadooooo! Nekad si lijepo pjevao. Na onom putovanju u Opatiju, što je onda bilo organizovano preko udruženja zdravstvenih radnika, sve si očarao s djevojkom što je sokolu zulum učinila. Nisu te mogli nadmašiti a ti si cvjetao. Najbolji si. U nečemu si najbolji.
Aida Šečić Nezirević
Djeca smo bili u malom gradu, krajem osamdesetih. U vrijeme kad su iz ogromnih držača, nalik onima za olovke, stršale zastave, simbol tadašnjih granica, u obližnjem parku, ispred Doma armije. Eeee, Dom armije. Jožin poluprofil na drvenim štulama, viši od domskog krova. Niski trijem sa crnom čeličnom ogradom, gdje se ljeti bili postavljeni stolovi s bijelim stolnjacima za kojima su sjedili naši propisno dotjerani roditelji, a mladi vojnici svirali, kao u „Boljem životu“. Gdje su jedne zime gostovali Jova i Sedam mladih glumeći Štrumpfove, pa je u silnoj gužvi našoj komšinici Juliji neko prerezao kaiš „kožne tašne iz Trsta“. (Plakala je tužnije nego njezina tragična imenjakinja). Bili smo bezbrižna djeca. Naše radoznale oči gledale su parove kako se ljubakaju na klupama s razvaljenim naslonima. Naše blatnjave male ruke pljeskale su bosonogim Romima putnicima koji su svakog ljeta u park dovodili medvjeda u lancima i uz naše horsko i sadističko „igraj, igraj, mendo“ puštali jadnu životinju da se podiže na stražnje noge. Na biciklima smo se (zimi na sanjkama) spuštali niz malo brdo (malo je teže bilo uspeti se) koje je vodilo ka sanatorijumu. Krali smo šljive sa stabla što je raslo pod prozorom komšinice Latife zvane Latka, koja nas je tjerala. Požalio sam se jedanput neni, Latkinoj vršnjakinji.