NOĆNI VLAK
Stajao sam u polutami iako je bio dan. Zavjese su bile guste, a drveće ispred prozora propuštalo je dnevnu svjetlost tek toliko da se u sobi naziru obrisi stvari. Ona je ležala ispred mene na bolničkom krevetu. Njeno se jecanje na trenutke pretvaralo u prigušene kratke vriskove. Stomak je pritiskala dlanovima. Snop svjetlosti koji je dopirao kroz prozor padao je preko njenih bokova. Ispod stražnjice joj se širila lokva krvi. Bila je omamljena i kroz jecaje buncala. Nije bila svjesna mog prisustva. Probao sam se nagnuti prema njoj ne bih li spustio dlan na njezino rame, ali nisam mogao. Stajao sam tu kao sova, samo sam glavu mogao okretati u svim pravcima. Bio sam pomalo zabavljen tim stanjem. Zaboravio sam na nju na kratko vrijeme i okretao glavu prema prozoru pa prema tamnim kutovima sobe pa prema toaletu, ulaznim vratim i opet zaustavio pogled na krevetu. U polutami su svjetlucale suze. Jecaji su se probijali isto tako, kao iskre. A onda se svjetlost probila i kroz vrata toaleta. Vrata su se otvorila i na svjetlu se ukazao njen obris. Cipele s malom potpeticom i bijela suknja do koljena i isti takav kratki sako. Ona je i dalje jecala i nije primijetila svoj izlazak iz toaleta. Zatvorila je vrata za sobom, koraknula prema krevetu i legla pored sebe uplakane. Rub bijele suknje se umočio u sukrvicu. Nitko tu nije bio svjestan ničijeg prisustva. Zaspala je i nastavila jecati. Sama pored sebe. Nikada ništa tako neutješno nisam vidio. A onda je ušla iz hodnika. Kosa joj je bila mokra, tek oprana, bila je obučena u tamno plavi bade mantil. Trljala je dlanove jedan o drugi kao da razmazuje kremu. Zijevnula je i pošla prema krevetu. Sjela je na rub kreveta i protresla kosu. Zatim se spustila na krevet. Ruke je sklopila na grudima i zagledala se u plafon. Provela je tako nekoliko trenutaka a zatim okrenula glavu prema meni. Blago se nasmiješila. Ustajala je polako. Nekoliko sekundi je ostala sjediti na rubu na kreveta. Opet je protresla kosu. Zatim se podignula na noge. Zaobišla je krevet i krenula prema meni, prema prozoru ispred kojeg sam stajao zaklanjajući i ono malo svjetla. Na pod je između njenih nogu kapala krv. Prišla mi je. Gledala me u oči i smiješila se. Podignula je ruku prema mojoj glavi. Prislonila je dlan na moj potiljak. Potegnula je kratko i zavrtjela moju glavu kao globus. Ubrzo mi se počelo mantati, gubio sam svijest.
Znoj se nije slijevao niz moje lice. Bujao je, rastao kao grozd kapljica na mome čelu kada sam otvorio oči. Jastuk je bio mokar i hladan. Meni se vrtjelo u glavi. Sasvim blago. Ali dovoljno da osjećam mučninu. U tami sam kao u snu nazirao samo obrise. Iza prozora mutno, žućkasto svjetlo kao mrlja u noći. Tišina. Zagrobna. Niotkuda da se probije neki Šostakovič i donese malo poleta ili barem naočale pa da vidimo što je posrijedi. Grad u kojem počivam je tih. Jednog će dana iz oblaka na njega pasti karanfili i prekriti ga kao humku. I svi će se čuditi otkuda sad svi ti besplatni karanfili, a ni tada neće biti svjesni da su prešli na onu stranu, da su tu oduvijek jer su tako izabrali. Svima će to biti nagrada. Lijepo i svečano će djelovati grad. I kao i uvijek ostat će pregaženo i zgnječeno cvijeće po ulicama kao nakon svakog slavlja. Netko se vjenčao pa su svi poludjeli. Trubili su dugo i razbacivali se cvijećem. Ali sada – cvijeće nisu najavile automobilske trube već tišina. I opet su svi poludjeli jer im tako malo treba, tek karanfili. Ludilo je uvijek dogovoreno i obavezno kolektivno. Ne valja riskirati. A da se kraj odavno dogodio, e to nikomu neće pasti na pamet. Eto moje samoće, moje slatkogorke usamljenosti i bolesti u želucu. Ništa čovjeka ne razara toliko kao žeđ. Pogotovu usred noći kad tijelo vapi istovremeno za šećerom i tekućinom. Udovi su kao od drveta. Da me ne čuje vrag mogu kucnuti o vlastito bedro i čut će se tupi zvuk. Takav da bi netko, da ikoga ima ovdje, otišao otvoriti vrata. Kakve samo misli izrastaju iz vrtoglavice. Čovjek je od drveta, na grad padaju karanfili, žeđ je pakao, a niotkuda Šostakovičevih naočala pa na rubu sljepila tapkamo kroz mrak, tminicu točnije. Strah me svega toga. Plašim se, a znam da se kraj već dogodio. Nije se čuo topot konja, ali ipak. I onda znoj ne može više pupati i razlije se po licu pa na jastuk koji jedva upija moju sudbinu. Mnoštvo sudbina je glupost. Pluralizam. Demokracija. Varka. Samoobmana. Uživaj u vlastitoj posebnosti i ceri se drugima u lice. Stražari i strahuj. Kad li će ti karanfili, kad li će objava? Žedan sam, a jastuku je već previše. Uvijek sam se dobro snalazio u polutami ili čak potpunom mraku. U meni je bila upisana mapa prostora kroz koji se krećem. Oduvijek. Meni ne trebaju Sergejeve naočale. Naučio sam biti tih. Ne ometati nikoga. Hodati na prstima kroz mrak. Kao lopov. Prikrasti se frižideru. Otvoriti ga i žmirkati na svjetlu kojim me zapljusne. Ali ono što nisam navikao jest uzeti sok od naranče s police, no sada sam ga imao uplašen osjećajem koji me mučio prethodne noći. Taj novostečeni oprez me zbunjivao. Označavao je neki novi strah. Ništa drugo nije moglo biti posrijedi. Ali nije bilo loše biti spreman na nove izazove žeđi. Mučnina je splasnula čim je niz moj jednjak počeo kliziti slatki sok. Čak se i razbistrilo u mojoj glavi. Leđima je prijalo to što sam se naslonio na frižider. A hladnoća tekućine je od drveta moje tijelo pretvarala u nešto manje tupo i kruto. Samo su nad gradom bile mrlje svjetla, lijene i besmislene. Izgledale su kao da ih se može obrisati mokrom krpom i zatim iscijediti u sudoper. Neka sijaju u kanalizaciji. Sva ta živahnost za koju nemam pojma otkuda je došla brzo me umorila. Htio sam spavati, barem još malo. Zato sam vratio ostatak soka u frižider i vratio se u krevet. Okrenuo sam jastuk. Spustio glavu na njega i pokušao se ugrijati. Bilo mi je hladno. Hodao sam bos po laminatu i pločicama. Zato sam umotavao stopala u krajeve jorgana i grčio se kao moj želudac. Ionako, stari ljudi kažu, želudac upravlja čovjekom.
Tako ih dugo nisam vidio. A, evo, sad su bili na okupu. Sjedili su na onom istom smeđem kauču koji je, čini mi se, oduvijek stajao u kutu našeg dnevnog boravka. Šutke su gledali ispred sebe i srkali vrelu domaću kavu čiji je miris ispunjavao prostoriju. Djelovali su bunovno. Evo me, evo! Ali nitko me nije primjećivao. Nisu me čuli. Nitko nije obratio pažnju na mene. Stajao sam ispred termoakumulacijske peći tik do prozora i govorio: evo me, evo! Uzalud. Moji sestra, majka i otac i dalje su bunovno i u tišini srkali glupu kavu. Kako je sve samo smeđe, smećkastih nijansi, sav namještaj pa i oni koluti ispod njihovih očiju, taj odraz brige i neispavanosti. Eto, ja im se obradujem a oni i dalje ne znaju za mene. Neće da znaju. A ja došao kod njih. Ispada to više na moje nego njihovo iznenađenje. Došao sam pijan što nikada nisu odobravali. Neka me čudna, kao da dopire iz sjećanja, toplina prožima. Duša, taj dio čovjeka koji se ne da operirati, za medicinu nepostojeći, počela je plamtjeti kao utješan šapat i shvaćam da sam pijano dijete kojeg njegova obitelj ne želi vidjeti. Ali ja sam tu, tamo otkuda sam došao njih odavno nema i nije bilo druge nego da ja njih potražim. Nisu radostan prizor, nikada i nisu bili, uvijek preko svake mjere zabrinuti i napeti. Svejedno, duša je plamtjela kao vatrica u oronulom kaminu. Rijetki pijani ushit. Opet sam ih počeo dozivati. Mama! Tata! Sestro! Ali nitko nije podigao pogled. Sve smeđe kao mokra zemlja. Njihove oči. Kava. Kauč. Zrak se tamnio. A ona vatra je zapekla malo jače, podigla se od ispod želudca i krenula ka gore. Ustao sam i pošao prema kuhinji, tamo je opet bio isti dnevni boravak s potpuno istim kutnim kaučom, ali njih tu nije bilo. No, vatru sam nosio sa sobom a iz dubine, odnekud, gdje sam bio uvjeren da je kuhinja ususret su mi pošla moja dva psa. Jedan mali bijelo-žuti mješanac krivih nogu i krupna ženka ovčara. Zaletjeli su se i skočili mi na prsa. Tako ih dugo nisam vidio. Koliko je samo prošlo? Blesave, smiješne životinje otvorile su usta i krenule me lizati po licu.
Istog sam trena rukom obrisao znoj s lica. Psi su nestali. Ostali s druge strane. Čuvari sjećanja i sna. Vatra je doputovala na ovu stranu. Nemam vremena za bilo kakva tumačenja. Jedva sam uspio otkotrljati se iz kreveta, kao pračovjek, držeći se za trbuh, zadržavajući dah, pognut skoro čelom do poda odskakutao sam do toaleta i izručio sadržaj želuca u školjku. Sjetio sam se u tom trenutku lekcije koju su mi u studentskim danima održali prijatelji iz Njemačke. Muškarci trebaju pišati sjedeći jer ljudi ponekad moraju zagrliti školjku i nije u redu da umaču ruke, grlo, kosu i lice u mokraću.
Sve to me iscrpilo, ali više nisam mogao zaspati. Noć je još uvelike patrolirala gradom, a ja sam bio neuobičajeno budan, gotovo nestvarno, kao da sanjam totalnu budnost. Dakle, negdje sam bio, nisam ni spavao. Kao nakon putovanja. Tako je reagiralo moje tijelo. Bio sam prebijen, umoran, ali potpuno tu, u stvarnosti ili izvan nje, nevažno gdje ali što sam više htio zaspati, što sam se više trudio to je um snažnije odbijao poslušnost, prenosio nervozu u prsa i tako sam sklupčan drhtao kao lutak na baterije. Treba se prepustiti tomu. Slušati tijelo. Tako sam odlučio. Uvijek bez plana, čak i za situacije koje mi se događaju po tko zna koji put. Umočio sam potiljak u jastuk. Nisam palio svjetlo. Ostao sam ležati na leđima, pušiti cigarete i čekati zoru. Tada, kad svane, već neću smjeti dopustiti sebi da zaspim. Valjalo je odraditi zadatak. Glumiti dio sustava koji glumi da je koristan višoj strukturi koja opet glumi da je važna i upravlja svijetom, ljudima. Jedini način da preživiš. Lažeš. Sebe i svijet. Dok možeš, dok ide, dok si živ, dok pišaš, sereš, povraćaš, plaćaš račune za struju, vodu, piće, plafon nad glavom i mutno svjetlo u noći. Tada sam shvatio koliko sam beznadežan. Koliko sam dosadan. Tako zatvoren u sebi. Nailazio sam samo na prijezir. Uvijek iste misli. Kad pogledam neku zgradu. Zađem među drveće. Usudim se pogledati lica drugih ljudi. Stanem pred zrcalo. Posvuda vidim samo propadanje i besmisao. Ali čak i pomisao na življenje u takvom stanju me uzbuđivala. Bio sam glup. Samo čovjek. Volio sam svoj jad. Beskrajno. Misleći da me to činim posebnim, da je to moja prava uloga na svijetu. Moja povijesna misija. Razlog postojanja. Prezirati. Biti svjestan laži u kojima sudjelujem. Nikome ne govoriti o tomu. Biti superioran zbog toga. Zabavljati se tako. Uzgajati podsmijeh kao sobnu biljku. Udisati dim, ispuštati ga i puniti sobu njime. Proizvoditi smrdljivu maglu. Skrivati se u njoj. Tu strahovati. Nikada ne istraživati uzroke straha. Živjeti s grčevima u želudcu i odlaziti na toalet. Grčenje izazivaju neugodne situacije što je u mom slučaju otprilike svaka moguća situacija koja podrazumijeva bilo kakvo suočavanje s ljudima. A samo grčenje je neugodna situacija zbog koje bih komotno mogao preseliti u wc i zbog koje sve više izbjegavam situacije koje sam i ranije izbjegavao. Osjećao sam se dobro samo zato što sam za promjenu povraćao. Lijepo sam se izbljuvao presavijen poput prevrnute stolice u učionici. Plima znoja na jastuku. Potiljak mi je bio ledeno hladan. Znojio sam se i dalje. Ta hladnoća nije mijenjala ništa. Nema smisla ići ljekaru. Pijem i onda sam ok na nekoliko sati. Stvari se reguliraju, organizam dođe u neki balans, valjda. Pojma nemam. Samo sam se trudio olakšati samom sebi kad mi je teško. Pijenje i postojanje za mene su ista stvar. Manje se plašim kad postojim pijan. Bio sam zahvalan što nitko ne može čitati moje misli. Bile su toliko glupe, površne i zabavne. Nisam ni pokušavao obogatiti svoj unutarnji život. Skoro da sam potpuno prestao i čitati. Kad sam podvukao crtu jednog dana shvatio sam da mi to nije donijelo ništa dobro. Bilo je neupotrebljivo. Čitanje je otpalo, a ta odluka je bila još jedna koja je prevagnula na stranu opijanja. Drugi neka se zamajavanju mijenjanjem svijeta. Moje je samo preživljavati. Biti dovoljno uvjerljiv, tek toliko da ostanem živ i ne dobacim dotle da završim na ulici. I to je djelovalo napornije od svega. Previše energije iziskivalo. Tako mi se činilo. Biti beskućnik, prositi, izgledalo mi je kao najteži posao na svijetu. Volio sam izvjesnosti svakodnevice, a te mi se izvjesnosti nisu dopadale. Činilo mi se da ipak tu ima previše stresa, previše malih šokova, previše razočaranja i previše nade. Da, baš nada se činila potrebnom za tako preživjeti. Nadaš se i budiš razočaran svakog dana, ali samo te ona pokreće da ostaneš živ. Više sam volio svoje komforno beznađe. Zato ni tada nisam dočekivao zoru stisnut na nekom kartonu na ulici. Katkada su mi misli počinjale zaudarati na pravdanje. A nisam se imao komu pravdati za bilo što. Moj umišljaj je znao dobaciti do toga da mislim o sebi kao tempiranoj eksplozivnoj napravi u temeljima svijeta. Otkucavam i nikada ne eksplodiram. Ljudi čak i ne strahuju jer nitko ne zna za moje postojanje i to je zabavno. U meni su negdje duboko, kao i u svakom čovjeku, bile nekakve nejasne krivnje iz kojih je sve izrastalo. Nisam imao ništa s tim osjećanjem, nisam mislio da se imam zbog bilo čega pravdati svijetu. Nisam imao namjeru čekati ispunjenje sudbine pravdajući se. I, eto, svjetlo se mijenja, lagani pokreti neba otkrivaju svijet koji proklinje buđenje i trenira za novi maraton osmjehivanja, a ja sam još bio savršeno budan.
Nešto je odjednom naraslo u grlu. Kvržica veličine klikera. Nisam mogao gutati. Hvatao sam zrak halapljivo, ali što sam to jače činio kao da sam sve više gubio dah. Srce je počelo udarati prijeteći polomiti rebra. Ruke i noge su se oduzimale. U potiljku se nastanio teg i nešto me natjeralo ustati i mahnito hodati kroz mali stan. Strgnuo sam potkošulju nekom nadljudskom snagom dok sam se borio za dah. Znoj je izbijao iz vrata. Nisam mogao uhvatiti dah iako sam disao svom snagom. Srce. Pomislio sam kako srce odustaje. Tako razdrljen otišao sam u kupaonu. Nekako ću pozvati hitnu, ali prije toga se moram istuširati. Izgubio sam snagu i zgrabio čašu u koju sam nasuo hladnu vodu s tuša. Zalio sam potiljak. Hladna voda me malo trgnula. Moram se istuširati. Onda nekako pozvati hitnu. Tada mi je sinulo da ne želim da to bude kraj. Ne smije biti kraj. Zašto, to nisam znao, ali preplašio sam se te mogućnosti. Preplašio sam se toga što nikog nema koga će moja smrt uznemiriti. Disao sam duboko, mahnito. Hvatao zrak i počeo piti vodu. Pio sam jednu čašu za drugom. Htio sam izbaciti iz sebe to što je već nastanilo moje tijelo. Ali nisam mogao povratiti. Mokar sam krenuo hodati po stanu, brzo, luđački brzo. Vratio sam se u kupaonu i stao pod hladan tuš, trljao sam se kao da skidam ulje s tijela, htio sam biti siguran da je svaki dio mog tijela još uvijek tu. Očajnički sam htio biti živ. Tijelo se polako smirivalo. U prsima sam osjećao bol. I strah, strah nije stanovao u glavi, bio je baš tu, u prsima koja srce umalo nije smrskalo. Lupalo je kao pomahnitali noćni leptir o stjenke užarenog lustera. Svaki je mišić bio u grču, skupio sam se u krutu statuu živaca i mišića. Učinilo mi se da bi mi lakše bilo kada bih mogao zaplakati. Ali nisam mogao. Da bi zaplakao moraš imati s kim i zbog čega plakati. Ja sam bio sam. I živ, iako u smrtnom strahu. Stajao sam mokar, zgrčen hladnom vodom. Dolazio sam do daha. Nitko me neće dugo pronaći. Tek kada smrad na hodniku zgrade postane nesnosan netko će se zapitati što li se to događa u stanu onog mrgodnog pijanca. Neugodna pomisao. Jako neugodna. Gotovo da sam se sažalio nad samim sobom, ja nevičan žaljenju, čovjek prijezira. Zašto me Franc List tako glupavo gleda iz dubine moje lubanje? U meni je samo jedan ton. Ponavlja se do besmisla. Nema tu nikakve glazbe. Rapsodije pogotovo. Isključivo strah. Nešto što nikada ranije nisam osjetio. Žaljenje nad tim što nema nikoga tko bi me pronašao makar i mrtvog na pločicama moje male kupaone. Ali suza niotkuda. Suze bi pomogle ali nema ih. One su kuglica u mom grlu koja mi ne da disati.
Ružna Listova faca u mojoj glavi, kao neki odraz, ali valja se zagledati dublje. On je imao glazbu, lijepu dušu, takorekuć, a ja sam potpuno beskoristan. Pored toga sam i uplašen, prestravljen. Cijelo me tijelo boli, kao da mi je upaljen svaki mišić, a srce se sporo, jako sporo, nedovoljno brzo usporava. Sjedim, još vlažan, na rubu kreveta i osjećam kako me hvata neki surov umor, osjećaj obamrlosti, utrnuća i prebijenosti istovremeno. I strah da će se sve ubrzo ponoviti. To je najgore. Zato se pružam na krevet i pokušavam umiriti disanje. Želim nestati na mirnoj pučini sna kao kad sam zamišljao, nekada davno, dok sam se uopće trudio otići na more, da krenem plivati ka pučini i ne prestajati dok ne iščeznem na horizontu i postanem jedno s plavetnilom, jer ništa ljepše nisam mogao smisliti. Nema ljepšeg nego postati plavetnilo kojem se ljudi tako glupavo dive, a da ni sami ne znaju zašto.
Marko Tomaš
Iz romana “NEMOJ ME BUDITI“, LOM, Beograd/V.B.Z., Zagreb/Sarajevo
Marko Tomaš je rođen u Ljubljani 1978. godine. Piše poeziju, novinske tekstove i eseje. Živi na relaciji Mostar, Zagreb, Ljubljana, Beograd.
Bibliografija: Knjige pjesama: „S rukama pod glavom“, „Mama, ja sam uspješan“, „Život je šala“, „Marko Tomaš i druge pjesme“, „Zbogom, fašisti“, „Bulevar narodne revolucije“, „Crni molitvenik“, „Regata papirnih brodova“, „Trideset deveti maj“, „Varanje smrti – izabrane pjesme“.
Publicistika: „Ivica Osim, utakmice života“, biografija; „Kolodvor i paranoja“, novinski tekstovi; „Pisma s juga“, eseji.
Proza: kratke priče objavio je u kolekciji pjesama i priča „Odrastanje melankolije“.
Knjige izabranih pjesama objavljene su mu na slovenskom i makedonskom jeziku. A biografija Ivice Osima objavljena je i u Japanu 2015. godine.
Prvi roman objavio je 2019. godine, zove se „Nemoj me buditi“ a objavile su ga IK LOM iz Beograda i nakladnička kuća V.B.Z. iz Zagreba za Hrvatsku i BiH.
