Po vama se ništa neće zvati – velikim crvenim slovima ispisala je Alinina ruka na transparentu kojeg je, zajedno s Ines, držala na protestima ispred Vječne vatre, povodom obilježavanja Šestog aprila, Dana oslobođenja Sarajeva.
Šezdeset i drugi dan učestvuje u demonstracijama, stoji na barikadama, ne jede, ne pije, ne spava.
Šezdeset i dva dana. Preko dva mjeseca. Pošten komad vremena.
Nije prošlo mnogo kako se vratila iz Beča i prihvatila posao na fakultetu. Nije joj dosadio Beč, nikad nije, dosadilo joj je lektorisanje, godinama isto razmještanje slova po papiru, ubacivanje zareza i izbacivanje riječca.
Da proba, rekla je sebi, kao i svima koji su je pitali čemu i zašto. I probava, koliko umije. Probava na ulicama, dok se grije kraj Vječne vatre (jer hladan je ovdje april) i drži transparent, skupa s Ines.
Probava i s Ines, mada ne zna dokle će. Ali kao da je i tamo znala? Nije znala ni koliko će s Karin, ni koliko će s Annom. Ko još, bilo gdje, zna koliko će bilo šta?
***
I Lejla će opet ići, mada kiši već danima, mada ovakvo mokro i sivo i nije neko Sarajevo za koje se vrijedi boriti. Javila je Saši. Prevrnuo je očima s druge strane veze, znala je to, ali nije marila – njeno je bilo samo da javi.
Sva ta priča o građanskim nemirima i ostavljanju kostiju na barikadama, Saši je bila djetinjasta.
– Ne priliči to našim godinama, Lejla – govorio je, ali znao je da ga ne sluša.
Bila je zaluđena tom Alinom.
Nisu ti narodni ustanci, mislio je Saša, namjerno ih s podsmijehom nazivajući tako, dolikovali niti Alininim godinama, ali ona je bila po svemu drugačija.
I bez obzira na godine, malo šta mu je tu imalo smisla. Nije vjerovao u promjene, ne ovdje, ne sada, nije vjerovao u snagu mase, jer mase nije ni bilo, tek njih nekoliko stotina prijatelja i poznanika.
Samo je Derviša i Maju Lejla upoznala tamo, na protestima, sve ostale već je znala odranije, jer svako svakoga zna u ovom klaustrofobično malom gradu.
***
Derviš i Maja živjeli su blizu, pa bi nakon svakog protesta, nošeni političkom groznicom, završili na njihovom balkonu.
– Ko je ljepotica? – pitala je Lejla kada je prvi put na balkonskom zidu ugledala mural s crnokosom djevojčicom s balonom, nalik na onu Banksijevu.
– Moja Luna. Tata nacrtao! – ponosno je odgovorio Derviš.
– Bravo, tata. A gdje je Luna sada, mogla bi da se druži s mojom Asjom?
– Daleko. Živi s mamom u Italiji. – dodala bi Maja, nakon Derviševe
neugodne tišine.
Nije Derviš bio od onih muškaraca – vreća trikova, optičkih i logičkih iluzija za četverogodišnjakinje: niti je znao sakrivati novčić, niti pogoditi kartu, a naročito ne rasplesti «kolariću-paniću», ali volio je kad bi na balkonske sastanke Lejla ponekad dovela Asju. Smirivalo bi ga da je gleda kako lista strip zavaljena u ležaljku. Volio je kako se balkonski stol zašareni onako kako ga prisustvo djece umije obojiti: šnalica, maramice, šljašteća flaša za vodu, grabljice, lopatica, kačket… Sav taj nered, to prisustvo šarenih bezvrijednih stvari, umanjivalo je Lunino odsustvo bar na jednu sarajevsku nedjelju.
***
Njoj je ipak lakše s njenim austrijskim državljanstvom, govorio je Saša, misleći na Alinu. Nikad je nije uspio zavoljeti koliko bi Lejla voljela da je zavoli.
A ona ju je zaista jako voljela, tek tako, u samo nekoliko mjeseci, od novih radnih kolegica postale su najbolje, tinejdžerski nerazdvojne. Takve da su nekako kafe s dotadašnjom ekipom postajale sve gorče i sve tanje. One s Alinom bile su, pak, pune okusa, baršunaste, mekane, prozračne, pravi bečki melange.
– Sereš! – govorio je Saša dok se Lejla igrala metaforama, polušaleći se, a poluzaprave.
– Možda. Ali zaista se plašim da će da ode. To me parališe. – odgovarala bi mu.
Saši su ti njeni strahovi oduvijek bili dječije neracionalni, kao da strah i može biti išta drugo do neracionalan. Racionalni strahovi, nije znala šta bi to moglo biti.
– To je strah od otkaza, od besparice, od toga da nemamo Asji za vrtić, da ne kažem za studij. A ne to da li će ti drugarica otići u Beč gdje joj je bolje. Ako je voliš…
– …onda budi sretna kad je i ona bla bla blaaaaa – rugala se Lejla rastežući
to posljednje «bla» sve dok joj izraz gađenja ne bi sišao sa lica.
***
A Alini se zapravo nikamo i nije išlo. Imala je sjajnu grupu studentica i onaj žar prve predavačke godine kakav je Lejlu pomalo već, plašila se priznati, napuštao.
Profesionalnom zanosu pridruživala se još i ta politička groznica, budila se noću s tezama za plenum, usnivala s tezama za seminarske. Između ulaska u san i izlaska iz njega, bila bi s Ines, ponekad samo tad, dok spava, jer dnevni su im se rasporedi počesto razilazili. Onih sedmica kad bi Ines radila drugu smjenu na radiju i ne bi stizala na proteste i plenume, vidjele bi se tek kasno noću, pale na krevet jedna kraj druge, dugo smišljale da li vino, da li večeru, nešto slatko, neki film, potom o svemu htjele bar po riječ ili dvije, kako je bilo na poslu, kako je prošla emisija, kakvi su studenti, koliko je ljudi danas blokiralo parlament, kad, kako, hoćemo li… I onda bi usred tog haosa riječi samo zaspale, jedna potrbuške, s rukom druge preko leđa.
Tako je tekao Alinin prvi sarajevski april, pa sve i da je htjela misliti o Beču, nije imala kada.
***
Svaku je noć Lejla Saši ipak pričala o protestima, gorio je u njoj njemu nejasan plamen optimizma.
Svaku je noć Saša gledao kroz nju, ne krijući ravnodušnost.
On je nju nervirao, ona njega umarala. Iscrpljivao ga je taj balon u kojem je živjela i u kojeg je pokušavala ugurati i njega i dijete.
Ali tako se ovdje živjelo, nije to radila samo Lejla.
Ljudi su tu akrobate, vješti hodači po žici razapetoj između ovdje i negdje, dolaze s raznih strana, ostaju na neko vrijeme, gledaju i analiziraju, dođu iz Italije, Austrije, budu pa se vrate, odlaze ako mogu ili s čežnjom gledaju u one koji mogu, ako ne mogu.
Vratit će se i Alina, prije ili kasnije. I Derviš će otići Luni, i Maja za njim, ako postane ozbiljno.
Doći će drugi, diviti se panoramama i vidikovcima, jesti najbolje pečene bademe na svijetu, hodati po nestvarnim planinama, pa onda dobiti svoje master stipendije u Berlinu, Budimpešti, Beču.
***
Za Alinu više nije bilo važno gdje, pitala se samo kad. Kad da stigne, prijatelje, posao, aktivizam, još posla, mamu, Ines? Susretala je samu sebe na vratima spavaće sobe danima već i postajalo joj je sve jasnije da će neki od tih šarenih balona pući i otići kvragu. Svaki je voljela i gajila, nije htjela izgubiti ništa dok je svake noći polako gubila sebe.
Bečko društvo sve joj je rjeđe pisalo, prvih su je dana častili redovnim fotoizještajima sa svakog kluba čitalaca, sa svakog planinarskog pohoda, sa svakog časa salse. Ona im je odgovarala fotografijama na kojima se drži za ruke s protestantima tvoreći ljudski lanac oko zgrade gradske uprave. Ona im je slala slike nedogorjelog parlamenta i poneki Ineskin nasmijani profil.
Čuvaj ovaj osmijeh, rekla joj je Anna, a ona nije znala ni kud bi s Annom, ni kud s Ines. Postajalo je svega previše, samo vremena premalo.
I nedostajala joj je i Lejla, i Derviš, i Maja, i jutra u kojima stigneš ispeći jaja i pojesti ih dok sviće.
Znala je da negdje će pući. Čekala je.
***
Došlo je brže nego što se Lejla nadala, taj poziv na oproštajnu zabavu.
Derviš je dobio posao u Italiji, pedesetak kilometara od gradića gdje su Luna i njena mama. Kaže da je mjesecima tragao. Maja je već sredila papire.
Pričali su o tome tako ležerno i usporeno, kao da su se od te avanture umorili i prije nego su spakovali kofere. Znali su i da se raduju, znali su i čemu, ali nisu znali koliko smiju biti sretni.
Kod Lejle je sve to izazvalo neki grč u stomaku, gotovo pa želučanu reakciju s nagonom na povraćanje. Sjedila je i plašila se piti to preukusno crno vino za posebne prilike, bojeći se da će sadržaj njenog napaćenog želuca završiti tik pored te trpeze i prekrasno dekorisanog stola (Derviš je imao sluha za te stvari).
Mazila je njihovog psa i izbjegavala poglede, Sašine, Derviševe, Alinine, Majine.
A gdje je Ines? – sjetila se, nakon ko zna koliko vremena kako sjede tu, upitati Alinu.
Eh. Ines… – nasmiješila se Alina i spustila glavu u njeno krilo. Popila je prilično mnogo. U kombinaciji s umorom, alkohol je doveo do stanja potpune obamrlosti. Lejla joj je stavila ruku na čelo i osjetila da gori.
Alina, imaš temperaturu – šapnula je.
Aha… – rekla je Alina i zaspala.
Noć se vukla još koji sat. Stavljali su joj hladne obloge na čelo i smjestili je u spavaću sobu.
Popili su koje piće, takmičili se ko zna više talijanskih riječi, a onda se rastali, oko dva iza ponoći.
Dok je Saša vozio dadilju kući, Lejla je otišla u kupatilo, povratila, istuširala se, oprala zube i svježa legla kraj Asje, toliko blizu da ju je njen dah istog trena uspavao.
Ključ je ostao s unutrašnje strane vrata.
Saša je zvonio dugo i uporno, a onda je, na ljutiti povik komšije prekoputa, prestao i njegovi su se koraci tiho udaljili haustorom.
Lamija Begagić
Iz zbirke priča „Bolji mi“
