Po vama se ništa neće zvati – velikim crvenim slovima ispisala je Alinina ruka na transparentu kojeg je, zajedno s Ines, držala na protestima ispred Vječne vatre, povodom obilježavanja Šestog aprila, Dana oslobođenja Sarajeva.
Šezdeset i drugi dan učestvuje u demonstracijama, stoji na barikadama, ne jede, ne pije, ne spava.
Šezdeset i dva dana. Preko dva mjeseca. Pošten komad vremena.
Nije prošlo mnogo kako se vratila iz Beča i prihvatila posao na fakultetu. Nije joj dosadio Beč, nikad nije, dosadilo joj je lektorisanje, godinama isto razmještanje slova po papiru, ubacivanje zareza i izbacivanje riječca.
Da proba, rekla je sebi, kao i svima koji su je pitali čemu i zašto. I probava, koliko umije. Probava na ulicama, dok se grije kraj Vječne vatre (jer hladan je ovdje april) i drži transparent, skupa s Ines.
Probava i s Ines, mada ne zna dokle će. Ali kao da je i tamo znala? Nije znala ni koliko će s Karin, ni koliko će s Annom. Ko još, bilo gdje, zna koliko će bilo šta?
