Čekam te. Smiren poput lovca na najplašljiviji plijen. Čekam, pa da svoj pritajeni dah zaustavim kad ugledam tvoj lik, da umjesto plućima zadišem neopisivom radošću zbog tvog pokreta.
Kad se pojaviš, u mašti nekog nevidljivog mene, počne najradosnija igra. Gledam te, uvjeren da je tvoj i onaj nasitniji pokret predstava za mene, da osvajaš prostor jer znaš da te gledam. Onda se iz plašljivog plijena pretvaraš u najstrašniju otrovnicu i onako me pritajenog truješ da bi se bez straha i srama otkrio iz svog skrovišta i na sav glas zagalamio svoju radost zbog tvog pokreta meni u čast.
A onda nestaneš u dubini ili te skrije kakva sjena, pa se vratim u stvarost i prepadnem svog disanja. I onda te opet otkrivam u sjenama, prizivam svojim strpljenjem, pa, razočaran što te dugo nema, odbrojavam u sebi i obećajem da ću te prestati čekati nakon deset, petnaest. I onda si dam još jednu šansu za brojanje… Pa nakon deset, petnaest se pojaviš i zaustaviš moj dah. Potom me opet otruješ. U moj lovački dah ubaciš otrov i u moju krv lovca krv lovine. I bukne radost prevarenog dječaka nedokučivim trikom mađioničara i na trenutak pomislim kako si odbrojala zajedno sa mnom moje čekanje i da si se pojavila baš onda kad sam bio na rubu zadnjeg brojanja pred odustajanje.
Na posustajanje sam pomišljao i onih dana kada te tvrdoglavo, uporno i očajno nije bilo. Niti u sjenama. Uzalud sam lijepio pogled na tvoje prozore. Uzalud sam brojao, uzalud tražio i najmanji pokret u prozoru u kojem si mi se najčešće darivala, na tom oltaru mojeg ludila za tobom pred kojim sam nekad vjerovao da znaš da te gledam. Tvoji pokreti su mi govorili da su takvi samo za mene. Tvoja kosa govorila mi je da si se uredila za mene ponekad, a ponekad da si toliko navikla na mene da nemaš potrebu uređivati se i da želiš da te vidim i raščupanu i snenu.
Ponekad bi me pak uvjerila da sam tako dobro skriven pa bi zablistala mokra. Istrčavala bi iz prostorije i vraćala se umotana, posramljena i prestrašena. Tad sam znao da ne znaš za mene. Jer, ne bi me darivala tako nespretnom predstavom. Svoju golotinju učinila bi valjda svečanijom i čudesnijom. Onako kako si čudesno prekidala moja posljednja odbrojavanja kad sam mislio da se nećeš pojaviti.
Dugo te gledam. Znao sam tvoj ritam. U onim danima kad mi nisi tajnovito bježala, znao sam kad se budiš, kad tvoj maleni trbuh osjeća glad, kad ćeš izaći na balkon ostaviti koricu za golubove, koje sam ja uporno tjerao sa svojeg prozora. Slao sam ih tako tebi ne bi li ti dosađivali svojom glađu i više te mamilli van. Kod mene, mogli su biti samo gladni.
Znao sam da mrziš kišu iz dna duše onda kad bih vidio tvoje ljutito lice kroz kišom uplakani prozor. Znao sam da bi vani jer te netko negdje čeka i jer tvoj pubertet, na kojeg poludiš kada ga spomenu, ne trpi zidove. I ja sam mrzio kišu, jer mi je umjesto izbroljenih, brojanjem izmoljenih predstava pogled ranjavala, a kad bih te uplakanu vidio, osjetio bih sram. Netko uspravan u pritajenom meni kao da bi mi rekao da se prestanem hraniti nevidljivim svijetom kojeg ti pišeš a da to ne znaš. A ja bih se branio da znaš, da mi svako ljetno jutro čestitaš sretna zbog svoga jutra i da, baš zbog mene jer znaš da te gledam, jutru daješ najljepšu sebe.
Tako smo zajedno čekali sunce. Ja skriven iza kapi, ti prisutna tek u sjenama. Kad bi sunce došlo, opet smo se radovali skupa. Ja skriven i s odglumljenim pojavljivanjem na prozoru tek da znaš da sam tu, a ti sretna kako samo cvijeće u proljeće bude.
I onda bi nakon kiša došlo vrijeme kad bih te gledao kako odraslo prolaziš ulicom s koje želiš obrisati sve one igre jer te sram što si nekad bila djevojčica. Prkosno bi gazila sve one isprane linije gdje je nekad bila nacrtana škola po kojoj si skakutala, trudeći se uvijek biti najbolja. Pratio bih te dok ne bi zamakla niz ulicu, kako žuriš misleći da ćeš pobjeći od slike djevojčice koju si prije samo nekoliko mjeseci ostavila u dvorištu. Gledao bih kako ljutito režeš popodnevnu tišinu želeći novim načinom hoda, poletnijim od igre, a snažnijim za mrvicu odarastanja, pokazati kako ti nisi više ona mala, kako tvoj korak nije više za školice i da si ti sada neka druga, veća, važnija.
Pazio sam da se na vrijeme vratiš. Srdio sam se na ljutite pokrete majke kojima je iskazivala ljutnju jer si kasnila. Znao sam do kada tvoji prvi izlasci smiju trajati. Znao sam i da otac glumi da ga nije briga, a da majka, točno u minutu, izlazi na balkon, na isti onaj oltar s kojeg sam slavio tvoju ljepotu, gledajući niz ulicu dolaziš li.
Da je samo podigla ruku na tebe, ja bih iz svojega mraka skočio kao zvijer i podsjetio je da je i ona nekada lutala, baš kao i ti i da se sjeti kako je u mladosti minut, koji se ukrade od svijeta odraslih, svet kao godina koja se u starosti ukrade od smrti.
Ja u to vrijeme, kad si mi ti pisala svijet a da to nisi znala, radio sam samo kad ti nisi bila doma, a izlazio bih kad bi se uvjerio da si usnula i da je moja predstava gotova za taj dan. Zbog toga te nikad nisam sreo. Znao sam da je tako i bolje. Jer, ne bih izdržao da te ne štipnem za obraz, da ti se ne nasmijem u lice jer nisi otkrila gdje ti je mati sakrila najdražu majicu, dok si ju tražila za popodnevnu šetnju s najmržom prijateljicom. Ne bih izdržao a da te ne naružim što si golubove prošlog tjedna ostavila gladne i što su sve gladniji jer sve te manje ima pred prozorima, a sve više žuriš, gledaš na sat i manje se plašiš majčinih ruku.
Naružio bih te jer sve više produžavam brojanje i sve češće uzalud čekam pokret u prozoru i slavlje. Naružio bih te jer sve manje osvajaš prostor na oltaru na kojem sam te proglasio svetom i gledao kako izrastaš iz otrovnice u ženu s otrovom. Bolje da te nisam sreo. Pokušao bih ti reći da ne žuriš u svijet odraslih, da ostaneš djevojčica daleko u prozoru, da ne rasteš i ne osvajaš svijet koji te samo manjom učiniti može.
Prestao sam te čekati. Lovac u meni popio je otrov namijenjen plijenu. Otkucaj mog srca prestao se nadati pokretu u prozoru. Izašla si u svijet od kojeg sam se skrivao, a svijet, duboko skriven u meni, stvoren zbog tebe, ostao je prazan čekajući mrvice tvog pokreta baš kao što golubovi, koje si prestala hraniti, čekaju.
Berislav Jurič
