Ovdje je stvarno samo ono što nije.
Tvoje lice razvidjelo na jastuku,
način na koji kažeš dobro jutro.
Na parkiralištu psi reže pred kišu.
Kad zapada, asfalt olabaviće
stisnutu vilicu i ti psi krenuće u legijama,
mrki i mokri kroz ulice.
Ne lov—nije još toliko intimno.
Tek miris kiše na pločniku poslije velike jare,
te šape koje šušte u tišini s predumišljajem.
Tamo si nečija kćerka i sestra, nečija si
zla kob. Ali postojiš
samo ovdje gdje te nema, u zabrtvljenoj
krvnoj žili, u podrumu elegantnog
solitera pored SS šljema i oporuke
bogatog industrijalca. Tako govori želja,
uvijek galopom unatrag, orahovim ljuskama
u koje sabijam svoj zdrav razum i pamtim:
kiša se u svilenim šalovima slijevala
niz pseće sapi, moje mokre
pseće sapi, moju natopljenu uzicu koju vučem
kroz ovo predgrađe
gdje te vjerno, u legijama, izmišljam.
Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom konkursu Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu „Nana“, a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.
