2 PJESME IZ OHARE MONOGATARIJA
1
Moja ljubav stiže u čaši
burbonske krvi
saksofon il’ kornet
qu’importe où?
zelenilo staklenog cvijeća dans le Kentucky
uvijek ista maramica prislonjena
uz isti nos od damasta
podiže mi raskošnu kragnu
i zabacuje šal oko vrata
Baudelaire vječne čistoće Kyota
nije li malo udaren u glavu?
2
Nakon dugog puta do svetišta
u drvenim klompama pogubnima po mišiće
čaj je gorak i grudi tvrde
toliko terase za jednu večer
nigdje više nema oceana
ne vidim ocean dok hoduljama uokolo
prebirem po mraku
ruke na zglobovima stopala na zapešćima
gol u mislima
kao bič od najprostije hulahopke
radio radi cigareta se puši
od ugodna valjanja u glibu
što neki ga zovu Mliječni put
u dalekim zemljama Okcidenta nad drvećem
gdje zabavne lubanje žive
1954.
NAPHTA
Ah Jean Dubuffet
kad pomisliš na nj
kako služi vojni rok u Eiffelovom tornju
kao meteorolog
1922.
tada znaš kako sjajno može biti
20. stoljeće
i ti Irokezi u hodu po gredi
žestoki i odlučna koraka
goli kako i pristoji
i pomalo prazni
kao Sonia Delaunay
postoji negdje iza indijanskih očiju
neka parabola brzine
izumili su stoljeće sa svojim konjima
i njihovim krhkim leđima
koja su tamna
dužnici smo Irokezā
i Dukea Ellingtona
koji je svirao u tim zdanjima u izgradnji
ali mi sami nismo za bogzna što
samo se fukamo i mislimo
na taj ukleti Métro33
i na nekog tko se tamo nije ukazao
dok smo čekali na svoje mjesto u stoljeću
baš kao što od čelika ne možeš izliti šljem
i nositi ga
ali tko još nosi šljemove
navada je našeg plemena
da zbuni
kako li se osjećaš u tom drevnom rujnu
ja se ćutim k’o teretnjak na mokroj autocesti
ali kako možeš
ti si stvoren na sliku i priliku boga
ja nisam
ja sam stvoren na sliku i priliku peškastog kamiondžije
a Jean Dubuffet slika svoje krave
“eksplozijom sličnosti po sjećanju”
izuzev ljubavi (ne izusti je)
stidim se svog stoljeća
što je tako zabavno
da sam osuđen na osmijeh
1959.
SV. PAVAO I OSTALO
Posve smeten i nasmiješen
ulazim
sjedam i
gledam u hladnjak
travanj je
ne svibanj
svibanj je
takve male stvari valja utvrditi izjutra
nakon onih velikih noćnih
hoćeš li da dođem? kad
mislim o svemu o čemu sam razmišljao čini mi se kao da ludim
naprosto “život u Birminghamu je pakao”
naprosto “nedostajat ću ti
ali to je dobro”
kad se skupe suze cijelog naraštaja
napunit će tek šalicu kave
samo zato jer one hlape
ne znači da život raspolaže žarom
“ovaj raznoliki san življenja”
s tobom sam živ
pun tjeskobne ugode i ugodne tjeskobe
čvrstine i mekoće
slušajući te dok govoriš i govoreći dok čitaš
čitam to što čitaš
ali ti ne čitaš to što ja čitam
što je u redu, ja sam onaj znatiželjni
ti čitaš iz nekoga tajanstvenog razloga
ja čitam samo zato jer sam pisac
sunce nužno ne zalazi, ponekad jednostavno nestane
kad nisi tu netko uđe i kaže
“hej, gdje je
onaj baletan iz kreveta?”
Oh ona poljska ljeta! oni propusi!
oni crni i bijeli zubi!
nikad ne dođeš kad kažeš da ćeš doći ali u neku ruku
do vrhunca ipak dođeš
1961.
Frank O’Hara
Pjesme za ručak (prošireno izdanje)
Preveo: Damir Šodan