Metalojed
sok od bazge
podsjeća me na naše ljeto
imao si natečene limfne žlijezde
i mirisao na voćne sokove
uzbuđivalo me pucanje voćnih opni
i curenje sokova niz tvoju
mliječnobijelu kožu
bio si muflon bizon
mošusno govedo
s kosom čupavog korijenja
bio si gladan
za drugačijim životom
naopako okrenutim križem
koji je tvoja estetika
jer umjetnost je vječna
a bogovi su prolazni i
zamjenjivi
meni nije trebalo mnogo
krijesnice se hrane
nektarom i rosom
a ja sam samo htio svjetlucati
na valovima svoga imena
jer moje ime je tursko more
ali ti to ionako nisi znao
do sada sam te utopio u sebi
već nekoliko puta
ali ovaj put ćeš korodirati
na željeznoj ogradi
ispod bazginog drveta
REMiniscencija
mene smeta
što sanjam kako umireš
nevidljiva sila
zabije te u moje kopno
raspori me kao tjesnac
dozrelu dinju
jedeš koštice marelice
oksidirano željezo
nađem te na braniku auta
s kojim si pregažen
podne je mutno
kao riblja ikra
jedeš ga na oči
s dna staklene tegle
plačeš sunce u tjemeništu
i moja majka
neće te poljubiti
Neonski bog mržnje
pogodit ću te svojom mazohističkom strijelom
punit ćeš želudac paučinom što ti leti oko glave
dopuštam ti da me krstiš amnionskom vodom
psihopat si iz čijih očiju teče peroksid
ti pjevaš pjesmu psihičkog samoubojstva
ubijaš zelene paukove hrapavim dlanovima
zaplićeš se u vlasima svoje razdraženosti
fluidi crne materije istječu ti iz antilopskih ušiju
bježiš u kut boje morfija –
peristaltiku života presijecaš
strahom od krvožedne crvotočine
ruševina si i to znaš
mrak što širi zjenice
Neonski Bog što me hrani svojim kolostrumom
dio tebe sastrugan sa stanicama kože
uživa biti sudionikom u mojoj patnji
Denis Ćosić
Iz zbirke ”Neonski bog mržnje’‘.
