Izum ničega
Zaokupljen pisanjem
ni primijetio nisam
da od svijeta nije ostalo ništa
osim ovog stola i stolice.
Pa rekoh:
(tek da se oglasim i zlorabim strpljenje)
Je l’ ovo ona taverna
bez čaše, vina i konobara
gdje sam dugo iščekivani pijanac?
Boja ničega je plavo.
Zamahnem ljevicom i ruka iščezne.
Ali čemu sam onda tako sretan
i tih?
Uspinjem se na stol
(jer stolica je već nestala)
i pjevam kroz grlić
prazne pivske boce.
U uličici
Ti s naušnicom
koji ustrajno tetoviraš rajsku pticu
na koštunjave grudi mladoga mornara,
zar nisi primijetio da sniježilo je do kasno u noć
dok si dotjerivao šareno, ukrasno
perje te egzotične ptice,
a golobradi sjedio dršćući
obnažen do pasa?
Nad nama strše kule Bankarstva i Industrije
polumarčne i teatralno obavijene velom…
U izlozima lutke zguljenih boja okreću glave
kao da osluškuju neki razgovor…
dok ti pobjedonosno naginješ
teško ogledalo za divotan prizor:
velika krila i trijumfalno razjapljen kljun
sad koče se na mjestu gdje je nekoć bilo srce!
Prosjak na Ulici Houston
Bio je poput Čovjeka-pauka,
kaže mi, onomad dok se peo
uz zgrade u plamenu
s vatrogasnom sjekirom u ruci.
Gene Tierney, što bi s njom? – upita.
Kad malo bolje razmisliš,
bilo je i onih vatri
koje je trebalo krasti bogovima!
U ono su se vrijeme
pijetli borili po krovovima
i perje je letjelo uvis
kovitlajući se na vjetru.
Večerašnji suton dokaz je tome.
Rublje na žici vijori poput
crvenih barjaka
u bici za Kataloniju.
A u kinima u ono vrijeme –
mračnim i tako napučenim
jedva da si mogao naći slobodnog mjesta
da je vidiš u ulozi Laure.
Ljepota je uvijek umiranje, uzdiše on.
Međutim ona – koliko ga sjećanje služi –
kao da je toga oduvijek bila
savršeno svjesna.
Charles Simic
Hotel Nesanica – izabrane pjesme (1967. – 2007.)
Preveo: Damir Šodan
