POEZIJA

Ovdje je stvarno samo ono što nije.
Tvoje lice razvidjelo na jastuku,
način na koji kažeš dobro jutro.
Na parkiralištu psi reže pred kišu.
Kad zapada, asfalt olabaviće 
stisnutu vilicu i ti psi krenuće u legijama,
mrki i mokri kroz ulice.
Ne lov—nije još toliko intimno.
Tek miris kiše na pločniku poslije velike jare,
te šape koje šušte u tišini s predumišljajem.
Tamo si nečija kćerka i sestra, nečija si
zla kob. Ali postojiš 
samo ovdje gdje te nema, u zabrtvljenoj
krvnoj žili, u podrumu elegantnog 
solitera pored SS šljema i oporuke 
bogatog industrijalca. Tako govori želja,
uvijek galopom unatrag, orahovim ljuskama
u koje sabijam svoj zdrav razum i pamtim:
kiša se u svilenim šalovima slijevala 
niz pseće sapi, moje mokre
pseće sapi, moju natopljenu uzicu koju vučem 
kroz ovo predgrađe 
gdje te vjerno, u legijama, izmišljam.