Ovdje je stvarno samo ono što nije.
Tvoje lice razvidjelo na jastuku,
način na koji kažeš dobro jutro.
Na parkiralištu psi reže pred kišu.
Kad zapada, asfalt olabaviće
stisnutu vilicu i ti psi krenuće u legijama,
mrki i mokri kroz ulice.
Ne lov—nije još toliko intimno.
Tek miris kiše na pločniku poslije velike jare,
te šape koje šušte u tišini s predumišljajem.
Tamo si nečija kćerka i sestra, nečija si
zla kob. Ali postojiš
samo ovdje gdje te nema, u zabrtvljenoj
krvnoj žili, u podrumu elegantnog
solitera pored SS šljema i oporuke
bogatog industrijalca. Tako govori želja,
uvijek galopom unatrag, orahovim ljuskama
u koje sabijam svoj zdrav razum i pamtim:
kiša se u svilenim šalovima slijevala
niz pseće sapi, moje mokre
pseće sapi, moju natopljenu uzicu koju vučem
kroz ovo predgrađe
gdje te vjerno, u legijama, izmišljam.
ŠKOLJKA
kad se iz školjke izmjesti
život
i rastvore ga modrine
ona može trajati, prazna
još dugo nakon svega
no kad je jednom ispranu
i golu
prisloniš na uho
čudom prazne punine
prizvat ćeš šumor bespuća
u njene jalove nutrine
Umeće ratovanja
Vojskovođa ne trči svojoj ženi
kažu samuraji.
Bio bih loš vojskovođa.
Kažu da su ruske majke svojim sinovima
davale orahe da zavaraju glad.
Gde god bi poginuli, tu bi izrastao orah.
Ako me budu poslali u rat
ne brini
vratiću se kao orah.
Voliš me a voliš i biljke
rukama ili krošnjom
svakako ću te grliti.