Taj prvi susret dogodio se 30. siječnja 1968. Tog dana je započela ofenziva Tet i Vijetkong se probio duboko u Saigon. Imperijalizam je napukao. Na sastancima Revolucionarne komunističke omladine na kojima je pratio Isabelle vladalo je oduševljenje. Govorila je strastveno. Walter se čudio kamo nestaje sva ta strast kada siđe s pozornice. Pozivala ga je sada svuda, od partijskih zasjedanja, preko predavanja, do filmskih projekcija. Ipak, vidio je kako vješto izbjegava muškarce koji su se lijepili za nju, šapćući joj o njezinoj tajni, o misteriji koju je krila i koja će se tek rascvjetati prihvati li njihove lascivne ponude. Svi su govorili o ljubavi kao putu u autentičnu egzistenciju, čak i ona, iako je, kako se Walter mogao uvjeriti, bila uzdržana. Pozivala ga je i u svoju studentsku sobu, izlijepljenu političkim plakatima, s crvenom zastavom preko cijelog zida, zastavom Vijetkonga nad uzglavljem, slikama Trockog, Lenjina, Ho Ši Mina i Chea (s cigarom). Vodili su pasionirane diskusije. Pokušao ju je poljubiti nekoliko puta. Bezuspješno.
astronaut
(naslov želi da ostane anoniman)
Krevet je tesan za nas dvoje, rekao sam ti, polio sam se
benzinom i zapalio. Dok sam goreo, setio sam se
jedne lepe letnje noći, u kojoj ti i ja, zagrljeni,
čekamo dugo najavljivanu apokalipsu. Šapnula si mi
da je sreća samo pocepan, prazan papirić,
slučajno pronađen u džepu sveže opranih pantalona, a ja sam se nasmejao kao gusenica
koja odbija da postane leptir. Sada, ti sediš na krovu
naše kuće, predivna kao i uvek, i
prosipaš moj pepeo niz vetar koji se stidi da
te pozove na večeru.
Djeca smo bili u malom gradu, krajem osamdesetih. U vrijeme kad su iz ogromnih držača, nalik onima za olovke, stršale zastave, simbol tadašnjih granica, u obližnjem parku, ispred Doma armije. Eeee, Dom armije. Jožin poluprofil na drvenim štulama, viši od domskog krova. Niski trijem sa crnom čeličnom ogradom, gdje se ljeti bili postavljeni stolovi s bijelim stolnjacima za kojima su sjedili naši propisno dotjerani roditelji, a mladi vojnici svirali, kao u „Boljem životu“. Gdje su jedne zime gostovali Jova i Sedam mladih glumeći Štrumpfove, pa je u silnoj gužvi našoj komšinici Juliji neko prerezao kaiš „kožne tašne iz Trsta“. (Plakala je tužnije nego njezina tragična imenjakinja). Bili smo bezbrižna djeca. Naše radoznale oči gledale su parove kako se ljubakaju na klupama s razvaljenim naslonima. Naše blatnjave male ruke pljeskale su bosonogim Romima putnicima koji su svakog ljeta u park dovodili medvjeda u lancima i uz naše horsko i sadističko „igraj, igraj, mendo“ puštali jadnu životinju da se podiže na stražnje noge. Na biciklima smo se (zimi na sanjkama) spuštali niz malo brdo (malo je teže bilo uspeti se) koje je vodilo ka sanatorijumu. Krali smo šljive sa stabla što je raslo pod prozorom komšinice Latife zvane Latka, koja nas je tjerala. Požalio sam se jedanput neni, Latkinoj vršnjakinji.