„Pazi kako se ponašaš“, upozorila me mama dok je parkirala ispred bakine i djedove kuće. Zrak je mirisao na snijeg. Kopala je po stražnjem sjedalu i vadila poklone za cijelu obitelj. Uzela sam maleni paket zapakiran u sjajni modri papir. Prevrtala sam ga po prstima, važući ga.
„Oće li i Marin doć’?“, upitala sam, gledajući u ime ispisano majčinim krasopisom.
„Neće, u Zagrebu je“, rekla je brzo i uzela paket iz mojih ruku. Bacila ga je natrag na stražnje sjedalo. „Bit će sam ga zaminila s didovim. Tako mi i triba kad sve motam u isti papir“, promrmljala je, pregledavajući hrpu darova.
„Šta je, tu je. Dođi, idemo unutra“, rekla je, i zalupila vrata auta.
„I, Tena? Nemoj spominjat’ Marina isprid babe i dide.“ Premještala se s noge na nogu, možda kako bi se zagrijala, a možda od nervoze.
„Zašto?“, upitala sam je i namrštila se. Marin mi je bio drag. Otkako ga je upoznala, mama se češće smijala.
„Postoji pravo vrime za sve. Sada je još rano za takve razgovore“, ušutkala me, i pozvonila
astronaut
GRADIMO NIODČEGA
Uvijek krećemo sa slabo osvijetljenih polazišta
Od nepravilno napisanih riječi gradimo poglede na sutra
Koje je tu već danas
Teškim naporom dižemo kraljevstva u gradovima
Gdje su ljudi spremni umrijeti za vlastitu ekvivalenciju
Gdje nas uče da zaboravimo na melodiju tišine
Gdje nas mole da otupimo međusobne poglede
Nikada ne pristanemo na dogovor skromnosti
I aerobnost granica među ogoljenim bićima
akumulacija
porazi se akumuliraju
i to je ono što nas na kraju uništi
to je jedna od glavnih ideja knjige koju sam pročitao
knjige koju je upropastio njen sopstveni kraj
to je, ipak, knjiga koju ću čitati ponovo.
sećam se tebe sa tom knjigom na kolenima
bila je zima i samo što nisi umro
u kući smo se znojili
nikada nismo znali da naložimo kako treba
u sobama je bilo previše vruće
u hodnicima je bilo suviše hladno.
ti, sa knjigom na kolenima
i znojem na čelu
ostavljaš knjigu i razgovaraš sa mnom
to je jedna od stvari koje moram
da sačuvam
mislim da sam tada znao da ćeš umreti.
Krao sam
Izgubio sam kutiju s velikim riječima
bombu u jeziku
/punoća platna pod raspuštenim prstima prostornosti/
i mislim koliko dima ove pukotine u zidovima još mogu podnijeti
uz Mekong na putu ka poljima lubanja
– gdje slijepi budist pjevuši o deset tragedija
i veseli turisti pucaju u mršave kokoši –
zastao sam da u džepovima prepipam tvoj oljušteni lak
na tren zaboravim otok gdje sam krenuo
/šešir na glavi uz divlju djevojku čvrstih grudi/
i pokušam ukrasti jedan od ovih osmijeha oslikanih krvlju.
Ušavši u najuži izbor za NIN-ovu nagradu, roman Yugoslav dospeva u sam centar književnokritičke recepcije 2020. godine kad izlazi i drugo izdanje. U širem smislu, roman tematizuje smrt oca i smrt države, odnosno autorka uspostavlja analogiju između dve datosti. U užem smislu, roman Yugoslav možemo posmatrati kao svojevrsni intimni rukopis, malu porodičnu istoriju satkanu od svakodnevnog prožetog vedrom nostalgijom. Ana Vučković unosi u svoju prozu elemente svakodnevnice, male jednostavne stvari, na šta često sugerišu i sami naslovi poglavlja, što implicira da je možemo posmatrati kao malu istoriju privatnog života u socijalizmu.