Budim se ravna i slušam vjetar. Jutros nema galebova. Petar nije noćas došao kući. Osjećala sam i noću da ga nema i to mi je prijalo. U tijelu ne osjećam nikakvu promjenu ni bol. Čak su mi i grudi još tvrde. Materiji treba dosta vremena. Sretna sam što sam opet sama u ovom tijelu. Žao mi je naravno duše koju sam tako istjerala iz sebe, ali nije moglo biti drugačije. Makar to bio grijeh, nisam bila spremna dovesti ju na Zemlju među ove ljude. Bolje joj je s krilima.
Subota, 11. jul
Milanu se činilo da nikada nije bio bliže nebu. Nije uživao na vidikovcu, ni stajao na skeli kakve novogradnje, a ipak je osećao kako ga jedan oblak dodiruje po ramenu. Više ga nije bolelo i ležao je mirno, dok su se u dubini pod njim skupljali radoznalci.
U gluvo doba podmukle septembarske noći, pod blijedim izvorom svjetlosti sa neba, hodala je tiho. Odveć poznatom šumskom stazom, uz vjernog prijatelja, koračala je sve dublje u tamu. Isprepletane grane poslužiše kao instument gospodinu vjetru. Uz tihu noćnu muziku, ona je tragala.
Samo je saksofonista imao probu na bini
tvoj sopran i moj alt bili su
jedino sazvučje u publici