U sparnoj radionici, pod slabom svetlošću lampe, radnim stolom titraju ostaci rezanog čelika. Redžijevi prsti su lepljivi dok prelazi preko drvenog potkova trocevke. Konačno je zadovoljan varovima. Sada potpuno liče na model čije je sklapanje gledao na Jutjub kanalu jednog Rusa, bradonje koji ručno izrađuje najrazličitije vrste oružja koristeći predmete za svakodnevnu upotrebu.
Umoran si. Raskopčaš pelenu i ona padne, teška a žuta kao zlato, na odavno neispolirane tirkiznoplave pločice. Pazi, kažeš, buljeći u raspucala stopala s deset crnih polumjeseca, u četiri kosti i glavu. Pločice su klizave. Dadoooo, vičeš, glas ti je jak, nervozan. Dadooooo! Nekad si lijepo pjevao. Na onom putovanju u Opatiju, što je onda bilo organizovano preko udruženja zdravstvenih radnika, sve si očarao s djevojkom što je sokolu zulum učinila. Nisu te mogli nadmašiti a ti si cvjetao. Najbolji si. U nečemu si najbolji.
Najljepši dječak na svijetu, švedski je dokumentarni film o Bjornu Andresenu kojeg je sam talijanski redatelj Luchino Visconti nakon što je dječak / mladić odglumio ulogu Tadzija u njegovom remek djelu Smrt u Veneciji imenovao upravo tom laskavom sintagmom.
I šta ostaje iza sveg tog rata? Neki dotrajali brak. Prebukirana gradska groblja. Grobovi unutar parkova i stadiona jer se nije imalo gdje ukapati. Neki novi spomenici. Neki europski prijeki sudovi.