POSLJEDNJI TURIST U PORTORIKU #1
Draga Marta,
Čekao bih te cijelu noć
Ali izgubio sam tvoj trag
U botaničkom vrtu
Između magnolija i jasmina
Dok se stakleni mjesec
Svejednako raspadao
Nad starim San Juanom
I dok je cijeli svijet
Podsjećao na sudnicu
Da, čekao bih te cijelu noć
Ali ljeto se opet usporilo
Neka se neobična kiša
Počela razlijegati po Fortalezi
Neka se neobična bolest
Počela uvlačiti u
Sve te raštimane klavire
Koji su sve do jučer
Bili ispunjeni leptirima
I iako je sol i dalje treperila u zraku
Iako su se sjene i dalje izduživale
Po svim tim bijelim balkonima
Negdje duboko u sebi
Znao sam da prije ili kasnije
Svi moramo pokazati svoje ruke
I da će se moje raspoloženje
Uskoro opet promijeniti
Draga Marta,
Čekao bih te cijelu noć
Ali sva ta zvona
Na šećernim plantažama
Počela su tonuti
Sva ta holivudska lica
Na reklamnim panoima
Počela su tonuti
Sve te ranjene fasade
U radničkoj četvrti
Počele su tonuti
Draga Marta
Želio sam se svidjeti
Svim onim ženama
Koje su se svake subote
Motale oko Casa Blance
Gdje je moja zadnja kriva misao
Već odavno eksplodirala
Draga Marta,
Želio sam te barem jednom osjetiti
U svoj tvojoj punini
Da, želio sam da odbaciš
Svoju lažnu skromnost
Želio sam da skineš svoju odoru
Želio sam da vičeš na mene
U jednoj od onih beskrajnih kuhinja
U kojima se nikada ništa ne događa
Draga Marta
Dok su spaljivali sve te vijesti
Iz Peñuelasa i Naranjita
Moj se radio počeo otapati
Draga Marta
Svi ti muškarci koje si toliko voljela
Pali su upravo na onim mjestima
Na kojima su obećali da će stajati
Draga Marta
Čekao bih te cijelu noć
Ali kad su svi tvoji
Prijatelji iz zatvora
Napokon počeli ispaljivati
Svoje snove u svemir
Nešto se u meni
Iznenada prelomilo
I iako je moje srce
Još uvijek glasno kucalo
Odavde sve do Boricua
VIše ga jednostavno
Nisam mogao slijediti
Draga Marta
Čekao bih te cijelu noć
Ali dok su svi ti satovi
Na Plazi de Armas
Otkucavali ponoć
Svu onu modernu tugu
U kojoj smo toliko dugo živjeli
Počeli su izlijevati u ocean
Draga Marta,
Nisam sentimentalan
Ali sjećaš li se Laresa?
Draga Marta
Svaki put kad bi
Otvorila svoja usta
Nekoliko bi ponosnih
Španjolskih loza
Bespovratno zamrlo
Draga Marta
Svaki put kad bi se spustila do La Perle
Sva ona naslagana stoljeća
Ponovno bi ostala bez napona
Draga Marta
Čekao bih te cijelu noć
Ali u tvojim plavim očima
Sve je uvijek djelovalo
Nekako nepotrebno daleko
Da, čekao bih te cijelu noć
Ali kad je iz svih tih papirnatih taksija
Napokon počeo curiti
Onaj prepoznatljivi žuti dim
Nismo više nimalo sumnjali u to
Da ćeš opet malo kasniti
Draga Marta
Čekao bih te cijelu noć
Ili neku poput tebe
Ali to je bilo 1950-e
I iako ne žalim ni za čime
Izgubio sam tvoj trag
U botaničkom vrtu
Između magnolija i jasmina
Dok smo jurili u susret toj široj slici
I svim onim ljudima
Koje nikad više nećemo vidjeti
POSLJEDNJI TURIST U PORTORIKU #2
Cijelom dužinom blještavog Condada
Večernji se heroji još uvijek
Isprepliću s morskim travama
Ali ujutro njene oči leže napuštene
Između vjenčanice i tragova u pijesku
između valova i dijamantnog pira
Na hrpi razlomljenih slika
Iznad koje ribari podižu sunce
Visoko poput tesara
Negdje oko podneva
Duboko u raljama hotela Hilton
U sjeni procvalih djevojaka
Koje su se tek počinjale pitati:
„Zaista?“ i „Stvarno je to rekao?“
On ponovno ugleda sitnog stranca
Čije lice nikako nije mogao smjestiti
A zatim se ipak vrati ružičastom cuatru
Koji je gladno kružio
Oko hidrogenskog jukeboxa
Kasnije, mnogo kasnije
U rajskoj praznini restoranske terase
Ona izranja iz listova banana
Dragocjena poput djeteta
Potom otvara El Nuevo DIa
I otpuhuje još jedan kolut dima
Dok perje polako pada s anđeoskih palmi
Daleko od ugašenih rubova Europe
Daleko od svih tih pravila igre 21. stoljeća
POSLJEDNJI TURIST U PORTORIKU #3
ODTAMNJENJE:
INT. NEPOZNATA LOKACIJA — NEKOLIKO TRENUTAKA PRIJE VJEČNOSTI
Kamera polako prelazi preko istrošenog tropskog zida na kojem svjetlucaju nepotpisane razglednice iz svih krajeva svijeta. Nakon imena redatelja i glavnih glumaca na zidu se neonskim slovima počinje ispisivati:
„POSLJEDNJI TURIST U PORTORIKU 3: NIKAD NE RECI NIKAD”
DOKTOR
Halo?
ON
‘Allo, ‘Allo…
DOKTOR
Ah, vi ste! Kako ste? Mogu li pretpostaviti da je putovanje proteklo prema planu?
Doktor znatiželjno priupita prepuštajući se pritom velikom crnom
ventilatoru razapetom na stropu koji je lijenim pokretima rastjerivao nakupljenu sparinu. U hodniku sestre klize gore-dolje neprestano razgovarajući o slobodnom vikendu.
DOKTOR
Naravno, naravno… Recite samo, molim vas, kad?
ON
Ponedjeljak ili utorak.
DOKTOR
Oprostite, kad?
ON
Ponedjeljak ili utorak!
DOKTOR
Ah, da, da, naravno… Oprostite, čini se da nas malo prekida…
Doktor zabrinuto primijeti, a zatim ponovno protrese zrcalo na svome stolu u kojem su se sve greške njegove mladosti tako zavodljivo savijale. U hodniku sestre klize gore-dolje neprestano razgovarajući o slobodnom vikendu.
DOKTOR
Uvjeravam vas da to neće predstavljati nikakav problem. Reći ću gospođici Kasandri da pripremi potrebnu dokumentaciju…
ON
(tehničke smetnje)
DOKTOR
Molim, molim?
ON
(tehničke smetnje)
DOKTOR
Oprostite, čini se da nas opet malo prekida… Možete li još jednom ponoviti?
ON
Htio sam vas pitati…
DOKTOR
Da, da, recite, recite!
ON
Kolika je vjerojatnost da se ipak nečega sjeti?
DOKTOR
Pa, znate… To je dosta teško za reći…
ON
(tehničke smetnje?)
DOKTOR
U svakom slučaju, mi vas s nestrpljenjem iščekujemo!
Doktor spretno privede razgovor kraju, a potom spusti koraljnu slušalicu koja odmah potone na dno. Zatim duboko uzdahne, ustane i gotovo neprimjetno zatvori vrata. Naposljetku se oprezno popne sam sebi na glavu, uđe i iznenada nestane. U hodniku sestre i dalje klize gore-dolje neprestano razgovarajući o slobodnom vikendu, no njihov žamor sve više zamire pod naletima „The Girl From Ipanema“ u izvedbi Franka Sinatre…
ZATAMNJENJE
Kristian Komorčec rođen je 1992. godine u Zagrebu. Magistar je komparativne književnost te tajnik i sousnivač udruge Skladište znanja. Osim pisanjem poezije, bavi se i prevođenjem te filmskom kritikom.