30. april 2021.
Dragi Sem,
Bacila sam petnaest hiljada riječi romana i krenula od početka. Kažem bacila, mada sam čin nije ni izbliza toliko dramatičan danas kao nekad. U svakom slučaju, makar je konačan. Ja nemam ženu koja me toliko voli da će spašavati moje rukopise iz vatre i poslije ih kopirati krasopisom na čistu hartiju. Nemam sekretaricu, nemam nikoga da mi rađa djecu i kuva, nikoga da mi svakodnevno govori da sam genije. Imam samo sebe i svoje dvije ruke, pa smo danas sve troje, zajedno, odlučili da bacimo petnaest hiljada riječi.
Odluka je bila dobra. Počela sam ponovo, ovog puta iz druge perspektive. Pojednostavila sam sve. To je uvijek dobra ideja. U svakom slučaju: napokon pišem. Onako kako volim da pišem – hiljadu riječi dnevno, bez previše razmišljanja, u smjeru u kojem ide priča. Poslije će biti dovoljno vremena za čupanje korova.
Trudim se misliti samo na roman i ništa drugo. Ne znam drugačije. Dozvoljavam si još samo čitanje, hodanje i jedan film dnevno. Dovršila sam Vrata Magde Szabó i počela Daljine. Psihologizacija likova je toliko tačna i precizna da na svakoj novoj stranici pomislim kako imam još mnogo toga da naučim. U fikciji je najvažnija istinitost. Izreći misao koju je čitalac nosio u sebi, a da nije toga bio ni svjestan. Objelodaniti je. Nasuprot tome stoji poza, spisateljska poza. Pisanje radi dokazivanja svojih sposobnosti.
(Gledala sam Kieslowskog danas. Dok je pogrbljena starica pokušavala ubaciti flašu u kontejner za reciklažu, Juliette Binoche je zatvorila oči i pustila da joj sunce okupa lice. S jedne strane starost, spora i troma, sa smećem u rukama. S druge strane mladost, glatke kože, zatvorenih očiju i potcijenjenog sunca. Je li se u to pretvorila sloboda? U izbor da se ne vidi patnja?)
2. maj 2021.
Pogledala sam u međuvremenu i druga dva filma trilogije Tri boje. Oduvijek sam mislila da mi je Plavo omiljeni, ali sad se osjećam bliže Crvenom. Jesu li to godine? Primijetila sam da u sva tri filma postoji ljudska greška (čin uništenja), a potom ljudski trud (čin spasavanja). U Plavom i Bijelom oni se odnose na umjetnost: Julie uništava nedovršenu kompoziciju svog pokojnog muža. Baca je u kamion za smeće i gleda kako njegove ralje proždiru note. Ono što Julie ne zna jeste da je sekretarica napravila kopiju. Djevojci je, kako kaže, bilo žao tako lijepe muzike. (Rukopisi možda ne gore, ali muzika je jača i od smećarskih kamiona. Pisanje je zapravo drugorazredna umjetnost – tu je da zabilježi zvuk. Da smo makar trubači, Sem, imalo bi više smisla.) U drugom filmu, kad jadnog Karola Karola izvuku iz kofera i prebiju, pored njega u snijegu leži mala bijela bista žene koju je donio sa sobom iz Pariza. Oboje su, čini se, jednako uništeni. Ali Karol je poslije pažljivo sastavi, zalijepi razbijene dijelove, i nešto je, makar nesavršeno, ipak preživjelo. U trećem filmu nije umjetnost ta koja je uništena, pa potom spašena. Valentine pregazi ženku njemačkog ovčara. Izađe iz auta i, vidno potresena, sažali se nad kujom i odveze je veterinaru. Pas je spašen, zajedno sa štencima za koje ni Valentine ni mi nismo znali kada se nesreća dogodila. Kako je divan razvoj tog motiva – greške i ispravke – od prvog do posljednjeg filma: Julie je najogorčenija, najzatvorenija od tri junaka. Ona je ta koja uništava – namjerno – i koja ne učestvuje u spašavanju rukopisa. Karol je nježniji, emotivan je, iako proračunat, i sam sastavlja jeftinu polomljenu figuru koju su drugi smrskali. Valentine je najljudskija, ali i najveći empata od sve troje: ona je ujedno i ona koja uništava i ona koja spašava. Ne visoku umjetnost, niti petparački suvenir, već život. U tom progresivnom razvoju empatije leži i utjeha trilogije Kieslowskog. Pisala sam ti već o onoj poznatoj sceni kada pogrbljena starica pokušava da ubaci flašu u kontejner. Julie je ne vidi, ona uživa u suncu. (Mislim da je to komentar i na klasu kojoj Julie pripada, ali neću sad u tom pravcu.) U drugom filmu, Karol vidi staricu, ali ne uradi ništa. Naprotiv, cijela scena mu je zabavna. Ali mislim da to nije zato što je Karol sadista, već zato što on patnju vidi kao nezaobilazni dio života. (Kako kažu naši: svak’ se o svom jadu zabavio.) Jedino Valentine, u trećem filmu, dotrči do starice i pomogne joj. Mislim da zato najviše volim Crveno: u njemu postoji vjera da je empatija moguća i, mnogo više od toga, neophodna.Smekšala sam, zar ne?
4. maj 2021.
Fabian i ja sjedimo na podu i pijemo crni čaj. Navukla sam ga na bademovo mlijeko, savremene romane i impulsivne odluke. On spusti šalicu, uozbilji se i kaže da želi nešto da podijeli sa mnom. Kaže da se plaši moje reakcije. Ja ga uvjeravam da sam u posljednjih godinu dana razvila blagu katatoniju i da gotovo ništa što mi želi reći ne može da me iznenadi. Fabian, dragi i isprepadani Fabian, kaže mi da je odlučio donirati svoju spermu jednom lezbijskom paru. Ne želi da bude otac, ali želi da pomogne drugima da budu roditelji. Želi da zna šta ja mislim o tome. „Mislim da je to predivno”, kažem mu. „I takođe mislim da se ne tiče mene. To je tvoja odluka.”Pokazuje mi fotografije svojih drugarica. Djeluju lijepo, srećno i zaljubljeno, ali pretpostavljam da tako svi parovi izgledaju na fotografijama koje šalju drugima. Ništa nije sigurno.„Znači ne smeta ti?”„Naravno da mi ne smeta. Mislim da je divno i nesebično.”Poslije gledamo neki loš film na mom laptopu. Gledam kroz glumce, ne pratim priču, osjetim Fabianovu glavu na ramenu. Ne želim mu reći da nema veze šta ja mislim o bilo čemu – ovo naše neće potrajati poslije Ciriha. Ne želim mu reći da se promijenio vjetar u Alpama, da me svrbi kofer, da sanjam o sljedećem stanu u sljedećem gradu. Ne želim mu reći da negdje, u ovom trenutku, jedan luđak hoda prema meni. Luđak o kojem još uvijek ne znam ništa. Ne želim mu reći da više ne vidim ništa romantično u svom nemiru – nekada možda jesam, ali sad je to samo stvar navike. Modus operandi. Strah od voza koji se zaustavlja kod bake.
Istovremeno, osjećam da mu ne moram reći. I Fabian je skitnica. Sve mu je jasno.
Lana Bastašić rođena je u Zagrebu 1986. godine, a odrasla u Banjaluci. Do sada je objavila dvije zbirke kratkih priča, jednu knjigu priča za djecu i jednu zbirku poezije. Njen prvi roman „Uhvati zeca“ ušao je u najuži izbor za NIN-ovu nagradu.
Crveni kofer, Lana Bastašić, 2021
“Crveni kofer” je dnevnik u kojem Lana Bastašić opisuje nekoliko mjeseci provedenih u Zürichu u toku 2021. godine. Ali između korica ove knjige stao je cijeli jedan život. Ili – kako Lana s pravom kaže – nekoliko “paralelnih života”. Iskustvo smrti i iskustvo ljubavi ovdje se pojavljuju istovremeno. Ima u “Crvenom koferu” jedno pitanje koje glasi: “Doktore, hoću li ja umrijeti?” Dnevnik, zbog svoje upućenosti na sadašnje vrijeme možda daje odgovor na drugo pitanje: zašto ozbiljni pisci, kad im se dešavaju tragični događaji, i kad je život toliko predominantan da oni nemaju prostora ni vremena nizašto drugo osim preživljavanja, zašto se u tim trenucima njihova potreba za pisanjem pojačava? Ova knjiga velike snage i ljepote, čini se da ima odgovor na to pitanje, pisana je sa strašću osobe koja posvećeno živi u književnosti.
Semezdin Mehmedinović
Iako vremenski pokriva tek četiri mjeseca, u „krišku života“ obuhvaćenu Laninim dnevnikom smjestio se, kako je to kod dobrih pisaca slučaj, život u svojoj punini. Rutina i (raz)otkrivanje, sastanci i rastanci, odlasci, putovanje, bezdomnost kao utočište, pisanje, bolest, smrt, samo vrijeme i ljubav, naši uporni napori da je pripitomimo. Crveni kofer napisan je s namjerom da bude objavljen, da se intimno i javno prožmu. Čitajte ga slobodno i kao kratki, fragmentarni autobiografski roman.
Marko Pogačar