MIRA I MEDINA
Miru srećem slučajno u Sarajevu.
Kažem joj kako je ovaj grad divan, i težak,
ne obrazlažem ništa, ni pojam slučajnosti.
Kažem joj kako su žene ovdje
tople i neuništive.
Mira misli da one hodaju po potisnutoj vodi,
a ja u tome vidim čudo.
Oči joj se zelene dok govori,
rođena u Bosni, odrasla u Srbiji, živi u Americi,
i dalje bez zemlje,
ta kuća, ta žena
kojoj bih s njenom kćerkicom pod pazuh potrčala
ako bi sad zagrmjelo.
Brzo shvatim da je u pravu,
još brže da nije.
Ovdje žene hodaju po vodi,
i gledaju se blagonaklono,
za razliku od onih oko tvog stola.
Ovdje žene znaju da svaka hoda po vodi,
i pružaju svoje zemljane dlanove
jedne ka drugima, čak i ka meni.
Ako jedna zastane, samo na tren,
ako prestane činiti čudo,
znaju,
sve ćemo potonuti.
I one oko tvoga stola.
Sve smo ćerke jedne drugima,
majke jedne drugima,
svemu majke.
Ja sam majka dvoje nestašne
nerođene djece,
majka pjesnika
i polupjesnika,
sitnog plavog cvijeća
u pustinji,
u lokvama jareće krvi.
Majka sunca, majka tebe, majka sebi.
Dok kupujem mami suvenire
nevidljivim markama,
osjećam, ovaj grad je, takođe, majka –
svi gradovi ćerke Sarajeva
kada grmi, kada grmi.
Najteža je divota neuništivosti,
čitam s Mirinih usana
dok kazuje kako je sve prolazno,
kao tijelo, kao mržnja.
Sjetim se kako mi je Medina sinoć rekla:
„Jednostavno moraš dati sve,
ako si mislila da preživiš.“
NOĆ JE PUSTO OSTRVO
PREBLIZU BEOGRADA
„Kratkim neprohodnim dodirima“*
mjeri se život van administracije.
Možda bi ga ti nazvala vatrom.
On pali svijeće oko nas,
signalne rakete,
ja cigaretu na svijeću,
plameni jezičak licne usne,
ne samo moje.
Daleko, na moru, ugasi se život
jednog mornara.
Mi se smijemo jer naš je tu,
i svira Idole kojima se vraćam:
„Noći su ovde tihe i oseća se jugo,
noći su ovde tople,
hajde sanjaj me, sanjaj“
sve dok policija ne zakuca na vrata.
_______________________________________
* Maša Seničić
RANKO
Samo je prošetao pored pekare.
Noć je već gluva.
Dvije prazne kiflice
iz pećnice
prelaze u tvoje ruke.
To su tri lekcije o toplini.
On ima dug korak,
već godinu dana ne svira nigdje
i večeras nema para za pecivo.
Neko bi morao da primijeti
koliko si lijepa.
STILSKI POSTUPAK
Upravo pričamo o tome
kako odjeća govori nešto o nama,
i način na koji držimo čašu.
Pogrešnim odabirom minđuše
možeš poremetiti cjelokupnu izvjedbu
bića.
Minumum dodatnih značenja
donosi maksimum kontrole performansi
pojavnosti.
Sve vrijeme dok razgovaramo,
kao i godinama unazad,
Danilo nosi tetovaže –
trajno izmijenjenu semantiku kože
na koju do ovog trena
nikad nisam pomislila.
HEMINGVEJA SVAKO RAZUMIJE
„You are not Albanian, are you?“
pita me mladić iz Nigerije;
ne mogu jesti sama pizzu
i uživati disciplinu svoje jedno-pivo joge
ako sam rođena ovdje,
trebalo bi da sam i full sređena,
u ogromnoj auri parfema,
i da ostavim muža sportistu
nakon prve povrede –
kao što se desilo njegovom prijatelju.
Dok odlazi s mojom cigaretom,
posmatram šarmantne pokrete
abonosnih ruku,
i podsjeti me na mangupa
zbog kog sam u nikšićkoj gimnaziji
plakala pred njegovom djevojkom.
Liči i na jednog ljepuškastog Francuza,
što se prvo bavio door-to-door prodajom,
a onda je postao pokeraš, i veliki filozof
ulice.
„You look just like an Albanian girl,“
kaže mi mladi Klaidi,
na jazz koncertu povodom rođendana
velikog Hemingveja.
U svakom od naših gradova pila sam
u kafiću koji nosi njegovo ime –
Tirana, Podgorica, Beograd,
i svi liče sve više, raspadaju se vrlo slično.
„Faleminderit“, odgovorim,
i spuštam dlan na srce,
kako sam ovdje naučila.
Armando dodaje: to je arapski običaj,
i, „Yeah, you could be Albanian.“
„Of course, we are all the same“, kažem,
„Same shit everywhere“, Dario pomaže,
i smijemo se opštoj i balkanskoj propasti,
smijemo se nama u svemu tome,
aplaudiramo (jedino) muzičarima.
Ja ću reći još nešto o narodnim igrama,
prije nego Klaidi sasvim ozbiljno izgovori:
„You look like an atheist, as well.“
Oko ponoći,
vrijeme je za policijske patrole,
poslednje gutljaje piva, i priču o religiji.
Jednom sam na takvo pitanje odgovorila,
sada samo želim umirujuću pjesmu.
„Gëzuar“, digla sam čašu, i pomislila:
pisaću o ovome,
sa dosta riječi na engleskom,
pomenuću pizzu, jogu,
i poeziji neprimjerene riječi,
pomenuću „1984.“ i kako se svijest sužava
ograničavanjem vokabulara,
i da nećemo znati šta je mir
dok ne budemo razumjeli jezik naših susjeda
bez prevodioca,
kao što nam je večeras bio jasan govor
američke ambasadorke
koja je otvorila koncert u čast Hemingveja,
na Politehničkom univerzitetu u Tirani.
„Why do I look like an atheist?“
upitala sam pred kretanje, ipak.
Klaidi se dobroćudno smješka,
još pomalo pleše dok priča:
„Sometimes you’re with us, sometimes you’re not,
you just came here to find out something about yourself.”
“People do understand us“,
rekao mi je Arian ranije tog dana, misleći na pjesnike.
Želio je da ga razuvjerim,
tako mi se učinilo.
MOJIM PJESNICIMA, POSLE HAMBURGERA
I ZA DRUŠTVENE MREŽE
I dalje
sjedimo oko stola, ne nužno okruglog,
ne nužno sada.
Ponekad se desi da im sa jezika
izranjavanog ugrizima
otprhne bijela golubica.
Oni je ne vide,
mada im obilazi ramena,
kljuca oko stola okrune
od rebara kojima heklam
dok govore
povremeno ispijajući kafu,
ili pivo.
Pravim pjenu
preplićući niti koštanim iglama.
Laka je, i neraskidiva: primijete,
ne pitaju
od kojeg materijala.
Golubica odleti dalje.
Oni je ne vide,
ali uvijek kažu:
„Taj simbol nije za potcjenjivanje.“
Zamahnem prozirnim ručnim radom,
i ulovim im misao u letu.
„Razgovori su mrežice za hvatanje anđela“,
izgovorim, možda,
pa pustim.
Odleti dalje.
NEMA BRZIH ODGOVORA
Srela sam se s Erdinom
kad smo izašli iz kabina u toaletu posle koncerta
i rekao je da mi je super ta košulja
sa bijelim pticama,
a da njegovo ime znači „svjetlost“.
Potvrdila sam da mu pristaje.
Rukovali smo se
mokrim šakama jer nije bilo ubrusa.
Sve je okolo bilo dosta prljavo,
pa se može reći da je to bio intiman trenutak,
on će kazati „magičan“, Ermiru, kasnije
dok budemo jeli suvlaki iz Mr. Chicken-a.
Isto jedem u Beogradu, i isto prosipam
dok pričam,
npr. o tome kako nemam para da idem
na jug Albanije,
ili da je ljubav najvažnija u svemu što radiš –
„u svemu možeš biti dobar,
ali tek s ljubavlju ono što stvaraš biće vanredno,
vrlo“,
izgovorim, ispustim pomfrit, ne podignem ga,
probudim se jutros, malo mamurna.
Čitam poruku od druga –
opet su nas ogovarali,
neki su rekli da sam ljubavnika voljela
samo jednom,
drugi kažu: voljela sam sve do smrti
svoje sedme, i,
/„u horoskopu lav-ptica, odbrambeni igrač,
voli muziku, prevrelo mlijeko, jetre
svojih neprijatelja,
noću izlazi ilegalno, čita
ljude,
nadlijeće krovove“/…
Skoro sve tačno.
On ne želi da se nerviram, i mudro je stvorenje,
no dirljivo je kako ga uvijek potrese ljudska niskost,
sa kojom ja svijet računam:
shvatim u tom trenutku,
i da sam zato potpuno mirna,
pored toga što sam umorna.
„Mir ne govori ništa važno o osobi, izgleda,
i mora biti prolazno stanje“,
sebi prošapućem u bradu,
da isprovociram tišinu posle lijepog, dugog sna
kog se uopšte ne sjećam.
/„Mladi pjesnici
bi trebalo da su očišćeni takvih mizerija.“/
Dobronamjernost, poezija, i tako redom čitam dalje,
dok se pitam da li je negdje po stanu ostalo Brufena.
/„Ako je život škola,“/
kako se nekad nemaštovito tješim,
/„vjerovatno idemo u različite razrede“/,
kuckam,
radim to što inače radim,
ipak pokušavam da napišem nešto da umirim ljude.
Da nasmijem sebe, pomislim na tebe, pitam,
telepatski,
bi li prešao u moje odeljenje?
Ne moramo da sjedimo zajedno,
ja ću ti bacati tajne poruke,
a ti ćeš biti najbolji đak.
Na proslavama za Dan škole,
ti pjevaj i sviraj,
ja ću da se preobučem u jelku
i povremeno zaplešem.
TOPLU KAFU, TAKVU PJESMU,
HLADNU POSTELJINU
Znam da čitaš ove pjesme
i povremeno se namrštiš.
Sviđa mi se kako ti se obrve skupljaju
nad mjestima preloma
mojih stihova,
kako kroz tu klisuru
na čelu
probija svjetlost,
kao nož što ulazi u moju
zamišljenu rođendansku tortu,
ti u mene.
Nisam morala to da kažem,
ali u ovo ljetnje jutro punim
trideset i jednu,
trista trideset i jednu
godinu,
i sve su moje želje vrlo jednostavne,
izuzetne.
NE PLAŠI SE, SMRT JE NEŠTO ŠTO RADIMO ODUVIJEK
I SVAKOG DANA
Dozvoljeno je da ne spavaš noćima dovoljno
i danju sanjaš
naročito ljude koji te okružuju
Dozvoljeno je da ih voliš
jer su lijepi u tvojim budnim snovima
sa sitnicima na licima, u plućima, na prstima
koje su iznijeli iz ruševina
po ko zna koji put
Dozvoljeno je da i previše slušaš muziku
i učiš od žena čije je srce postalo legenda
ogromno srce slomljeno na parčiće
od kojih svako kuca i pjeva
Dozvoljeno je da provodiš vrijeme s prijateljima
koji ne nose satove i ne gledaju u telefon
nego u zvijezde
i znaju da je to ozbiljan posao
Dozvoljeno je da po gradskim podrumima
tražiš požarne stepenice
budeš spremna na vatru
koja će te natjerati na krov
budeš spremna na krov
koji će te izdići iznad požara
u sopstvenim rebrima, jetri, preponama
Dozvoljeno je da tumačiš sudbinu
iz magazina „Sam svoj majstor“
nađeš „akcelerator za samovce“
i otkriješ da si „jedina pokretna brava na svijetu“
Dozvoljeno je da usporiš, i da se otključaš
Onda je dozvoljeno čak i da pišeš pjesme
pošto priznaš da si usamljena
kao i svi živi na ovom svijetu
nekoliko sekundi pred spavanje
LJETNJA USPAVANKA
Jednog će jutra sve stati
Majku će prestati da boli glava
brat neće odjuriti kolima
a oca će stići nenadana
milost
Žene neće krenuti ka trgovinama
po svoje duge potplaćene sate
i niko prije doručka neće popiti rakiju
jednu drugu sedmu
Lubenica će se skotrljati sa tezge
na pijaci
i zaustaviti se u letu
Tuda će proći dječak
unuk starog susjeda iz vlažnog suterena
i ubrati taj neočekivani dar ljeta
Njegova majka će kod kuće isjeći
vodeno voće na jednake kriške
Sestrici će dati bez koštica
srce
i ona više neće morati da čeka tuđe
kako bi preživjela
Jedna će sjemenka pasti na pod
liznuće je zelena mačka
svakodnevim jezikom
svih životinja
Iz nje će izrasti čarobna biljka
koja će neprestalno davati
raznovrsne plodove
i nahraniti cijeli grad
Ljudi će tako otkriti dokolicu
Počeće da pjevaju crtaju plešu
čitaju poeziju notne sveske i narodne kuvare
prave ručne radove i baštice
po dvorištima i krovovima
Svi će imati dobre cipele
priveske i vezene peškire
unikatno posuđe
krojenu odjeću
izrezbarene tabakere
posebne mirise
domaće meleme
mir u duši
i dobro raspoloženje
Gledaće jedni druge u oči
i ugledati lice sreće
Prvo lice koje je ugledao prvi život
Prvo lice koje će postati drugo lice
Ti
Jednog ćeš jutra ustati pjevajući
i nećeš zaboraviti ovaj san
UVIJEK
Postoji taj trenutak koji odnosi rijeka
bistra slana
odnosi ga s našom radošću i našom tugom
jer su iste
Postoji trenutak koji odnosi rijeka
s našim licima
svim našim licima
jer su ista
Postoji trenutak koji neprestalno odnosi rijeka
spira sve naše želje i sva naša umiranja
jer su isti
Postoji trenutak koji odnosi sve
Postoji trenutak u kom sve znamo
ko je koga ljubio
ko je koga ubio
i koliko puta
koga smo oh i kako voljeli
na koliko načina se može biti zvijer
Postoji taj trenutak
Sad je taj trenutak
Taj trenutak je sad
Idemo dalje