„Mi smo u čamcu na vesla, koji propušta vodu, mreža nam je strunula, a lovili bismo zvijezde“.
– Jón Kalman Stefánson
1.
Grad stiješnjen podno stijena, stijene su bijele, grad je siv i iz njega povremeno suklja dim. Mršavi ribarski brodovi ljuljaju se na valovima, djeca ih povremeno promatraju s drvenih dokova dok hvataju rakove i ribe. I ti si među djecom, uhvatio si rakovicu i sad oprezno vežeš tanki konop oko nje. Pokušavate ih natjerati da se bore, ti i druga djeca. Rakovice napinju konope, bježe, vi ih razočarano puštate uz pokoji uštip i vraćate se promatranju ribara.
Oko podneva, kad sunce gotovo, možda čak na koji trenutak, izroni ispod oblaka, odlazite objedovati. Nagovarate majke da vani odnesete užinu, a one najčešće pristanu. Žvačete topli kruh i slani, tvrdi kozji sir, bacate mrvice i promatrate galebove kako se međusobno čerupaju zbog njih, njihovo perje prekriva drvene dokove, tiho tone do mora i tamo se, na površini, zadržava. Smijete se i taj zvuk na trenutak napravi pukotine na nebu i nešto svjetlosti ipak iscuri. Nakon gozbe galebova idete do stijena i ležite na njihovim oštrim bridovima prepričavajući priče koje ste čuli od roditelja. Izgrebani igrate skrivača, provlačite se, jurcate stijenama bez straha od ozljede. Jednom kad se mrak počne zgušnjavati, a svjetlo se pojavi u unutrašnjosti krčme, spuštate se.
Mjesto je sazdano od onih istih bijelih stijena, kuće su potamnile od dima, to je bilo još kad su rušili stabla i gradili brodove. Niske kamene kuće, jedna patuljasta kapelica i skromna krčma koja poslužuje tamno pivo, variva, sir, slanu ribu i kruh. Nasred grada nalazi se zdenac u sjeni pogrbljenog stabla potpuno crnog trupa i purpurnih listova. Stablo nije imalo ime, zvali ste ga jednostavno “stablo”. Ljeti su se tamo mogli vidjeti mladići i djevojke. Natjecali bi se tko će se brže popeti do vrha. Znao si najbrže penjače. Zvali su ih Košuta i Čičak.
Kako ste se spuštali, tako je momak palio fenjere. Ulična je svjetlost pratila vaše hihotanje i uskoro je cijelo mjesto tinjalo. Mršavi su brodovi pristali i ribari su teglili ulov. Dio će poslužiti mještanima za večeru, dio će dati sušiti, a sasvim mali dio naći će se u krčmi. I vi ćete se pokušati naći u krčmi, ali vam, kao i svake noći, neće dozvoliti. Umjesto toga naći ćete se kod stražnjeg ulaza s ostacima hrane i mačkama. Malj, mali od kuhinje, će vam svako toliko iznijeti malo kruha, ribe i piva. Uskoro ćete se raspršiti, pohrliti kućama.
Tvoja će majka, Švelja, opet biti ljuta jer nisi gladan, oca neće biti, on će biti na pučini, crtati će kartu zvijezda. Zaspat ćeš uz majčinu priču o nevidljivim nitima što spajaju san i javu i stvorenjima koje te niti prepliću i vuku.
Probudio te treći, nepoznati glas. Majka, otac i niski, tamnoputi i nabijeni muškarac sjedili su za stolom. Taj je muškarac tvoj stric, očev brat, kazali su ti. Krasila ga je gusta, prosijeda brada, srdačan osmijeh te crne oznake i zadebljanja na koži. Doplovio je rano ujutro, nije ga bilo otkako si bio sasvim mali. Oprezno si mu prišao, a on te privukao sebi i posjeo na krilo. Mirisao je na sol, duhan i nešto što dosad nisi osjetio. Nekoliko dana kasnije stric će te podučavati kako se prave mornarski čvorovi saznat ćeš ime tog začina. Oko snažnog vrata nalazila mu se ogrlica boje zvjezdanih dubina isprepletena neobičnim uzorcima bijele boje. Sa same ogrlice visilo je mnogo raznobojnih konopa različitih duljina na kojima su se nalazilo prstenje, biserje, perle i zrnca.
Govori ti koliko si narastao i mrsi ti kosu. Tvoj mu otac na to odgovara kako djeca to obično rade, narastu otkako ih posljednji put vidiš, pogotovo ako si, kao on, proteklih devet godina plovio. On mu je na to odgovorio da nije izgubio svoj smisao za humor i zatim te upitao za ime i rekao si mu da te zovu Mali. On ti se predstavio kao Igla iako nije bio ništa nalik igli, a zatim je tvom ocu ponudio da dođe na njihov brod. Otac je pristao i rekao ti da slušaš majku. Oni su otišli i ostali ste vas dvoje. Zanimalo te što misli pod “njihov”, zanimalo te tko su oni. Halapljivo si pojeo kruh i sir i sve to zalio mlijekom. Majka ti je govorila da usporiš. Još punih usta pitao si smiješ li se ići igrati s prijateljima. Ona je uzdahnula, odmahnula glavom i rekla ti da se vratiš za užinu. Obećao si da hoćeš. Istrčao si iz kuće i osvrtao, otac i stric smanjivali su se u daljini.
Potrčao si da ih sustigneš, i jednom kad si bio dovoljno blizu, usporio si, nisi bio siguran želi li te otac tamo. Hodao si pažljivo, pogotovo nizbrdo kako ne bi šutnuo kamenčić i tako ih uzbunio. Krajolik je postupno gubio kamen i dobivao zelenilo. Ušli su u šumu.
Putem si brao biljke koje će tvoja majka koristiti za napitke; snjegolati crnih cvjetnih glavica i bijelih latica, tamnosmeđe pruće srcogranja koje je iznutra crveno, gljive urlikače nalik lovačkim rogovima, zatim orkancvjetovi čije su latice bile neobična mješavina sive, modre i ljubičaste te blijedocrvene i ledeno plave latice smirajploda. Naposljetku je šuma bivala sve rjeđom i čuo si valove kako tuku stijene.
Pored stijena, na plaži, nalazio se tabor. Ljudi su dizali šatore i palili logorske vatre. Bili su visoki, vitki i tamnoputi, često duge kose, odjeveni u šarena sukna. Za pasom nosili su bodeže, prenosili su vreće i škrinje iz čamaca. Tamo dalje, na nabrekloj pučini, nalazio se brod. Crn, dugačak i oštar poput njihovih bodeža, pomislio si, njegova su jedra bila trudna i grimizna.
Promatrao si oca i strica, probijali su se u sredinu tabora. Tamo je stajao sijedi muškarac odjeven u sukna iste nijanse grimiza kao što su jedra. On i stric kratko su prozborili, a zatim su se starac i tvoj otac rukovali. Sva trojica ušla su u šator. Znao si da je pametnije vratiti se u grad. Okrenuo si se i našao se suočenim s četiri lica. Tri mladića i djevojka. Svi su na različitim dijelovima tijela imali crne oznake, baš poput tvog strica.
Pitali su te jesi li se izgubio, ali u tom trenutku nisi razumio. Jezik vam se nije toliko razlikovao, njihov je bio nešto pjevniji, ali bio si zatečen. Djevojka je iskoračila.
– Ti si Iglin, zar ne? – bila je za glavu viša od tebe, kratke kose obrijane sa strane, istaknutih ključnih kostiju, i vretenasta tijela. Bila je nasmijana.
Nije ti bilo jasno kako je znala da ti je on stric pa si je upitao. Na to su se nasmijali.
– Pa kad ste blijedi kao one tamo stijene – prstom je pokazao iza sebe jedan od trojice.
I ta ti je primjedba bila neobična, tvoj je stric ipak bio preplanuo.
– Daj opusti se, što si se skvrčio? – djevojka te zaigrano odgurnula. Na dugim prstima vidio si crne oznake nalik strelicama. Kasnije će ti reći da se one zovu tetovaže i da prepričavaju priču – Mene zovu Strijela.
– Mene zovu Mali.
I trojica su ti se predstavila i ponudila ti da im se pridružiš u igri skrivača, na što si im odgovorio da čekaš oca i strica.
– Zašto bi čekao kad se možeš igrati? – upitala te Strijela.
Nisi imao spreman odgovor na to pa si samo slegnuo ramenima.
– Hajde, samo jednom. Ja žmirim – potrčala je prema boru – Ovo je pik – lupkala je dlanom po stablu i zatim se okrenula i prislonila lice kori – Brojim do trideset – viknula je.
Pohrlio si prema najbližem boru i odmah stao. Gdje se sakriti u šumi, a da nije iza stabla? Pogled ti se digao prema krošnjama i odmah si znao da se nećeš moći uspeti. Vidio si kako se ona trojica, doduše, vješto uspinju uz deblo i zatim gotovo pa fijuču od krošnje do krošnje, tanke, oštre sjene. Strijela je došla do dvadeset i ti si se zatrčao prema kamenu obraslom mahovinom, preskočio ga i sjeo leđima naslonjen na nj.
– Blijedi, ti shvaćaš da sam ti čula korake? – čuo si njen glas – A taj kamen ti nije baš nešto maštovit izbor bio.
Slegnuo si ramenima i ustao si. Strijela te gledala i činilo ti se kao da joj osmijeh zauzima većinu lica – Pik, pak za Malog – svaku je riječ naglasila lupkanjem o drvo. Ova trojica sletjela su kraj nje. Djelovalo je kao da su preskočili stepenicu, a ne kao da su upravo doskočili sa stanovite visine.
– Ti sad žmiriš – rekao je jedan.
– Pusti ga sad, igrat ćemo se drugi put – rekla je Strijela – Idemo ga odvesti njegovom ocu i Igli.
Spustili ste se u logor, osjetio si razne mirise, neke oštre, druge mekše, neke si pak osjetio već na stričevoj koži. Iznad logorskih vatri ponekad bi bio namješten kotao iz kojih bi dopirala para i miris čorbe, iznad drugih bila je kakva oderana životinja koju se okretalo i pržilo na vatri, a neke su tu bile samo da tjeraju noć i zbliže ljude. Oko njih se razgovaralo, kartalo, smijalo i grlilo. Te vatre, Strijela će ti reći kasnije, bile su najvažnije. Činilo ti se da su mnogo prisniji od tvojih sumještana, često su se dodirivali, po obrazu, po ramenu, držali su se za ruke. Igla i dječaci stali su i zagrlili se nekolicinu puta prije negoli ste došli do šatora.
– Vi pričekajte vani – obratila se momcima – Blijedi, ti dođi za mnom. Pomaknula je jedno krilo i cimnula glavom.
Ušao si. Ostao si zabezeknut. Nalazio si se na raskrižju unutar malenog šatora.
– Idemo lijevo – Strijela te povukla za rukav.
– Ne razumijem – zamucao si.
– Razlikuješ valjda lijevo i desno.
– Da, ali…
– … hajde, pođi za mnom.
Hodnik se polukružno nastavljao u mrak i svako toliko se račvao, ona bi te tu i tamo nježno povukla za sobom, jedva te okrznuvši dugim prstima. Kroz tkaninu šatora probijala se danja svjetlost, iako bi se zakleo da vani nije toliko sunčano. Zabrinjavalo te to što nisi vidio siluete s vanjske strane, niti je otamo dopirao ikakav žamor. Iz utrobe šatora otrgnulo se nekoliko glasova. U jednom trenutku mutni, a u drugome čuo bi ih jasno, bili su na rubu povika. „… je glupost!“, začuo si vlastita oca, na što mu njegov brat odgovara: „Granje ne laže,“ i tu se razgovor nanovo gubi u vijugama i polumraku šatora. Krhotine rečenica koje ti nisu ništa govorile. Uskoro su glasovi konačno postali jasni, trenutno je govorio tvoj stric: „Neka, sakrij se u rupu. Uvijek si bio poput zeca, to ti je trebalo biti ime. Nastavi s pravljenjem karata i tkanjem priča s kopna. I da ih ugledaš, ne bi u njih vjerovao,“ nasmijao se. “Nisi ih ni ti vidio, samo si našao dranguliju koja…” pjenio se tvoj otac, “… ti si prvi koji je tvrdio da quipu možda nije samo drangulija,” mirno mu je odgovorio stric.
Začuo si oca kako udiše duboko, isto onako kao kad bi ti postavio koje pitanje previše; naćulio si uši kad te Strijela najednom gurnula prema naprijed.
Zateturao si, pao na jedno koljeno i istog časa ustao. Pred tobom nalazili su se tvoj otac, stric i starac.
– Mali! – dreknuo je otac, na što se Igla još više nasmijao i prokomentirao kako imaš više hrabrosti od oca, a veličine njegovog palca si.
– Strijela – mirno je progovorio starac – Vidiš li da smo usred razgovora.
– Naravno da vidim – potapšala te po ramenima – Ali nisam si mogla pomoći.
– Ista njezina majka – rekao je tvoj stric.
– Majka ti se sigurno brine – otac ti je prišao i povukao te za uho, jauknuo si.
– Majka mu nije niti zečica niti preplašena srna – stric se podlo nasmijao.
– Ti gledaj vlastita posla, budaletino, a ti, pričekaj me vani! – odgurnuo te otac.
Pogledao si Strijelu, činilo se da ju ovo sve skupa zabavlja. Cimnula je glavom nazad prema unutrašnjosti šatora. Pošao si za njom. Vijugali ste hodnicima tkanine i sve slabije svjetlosti bez riječi. Gledao si u pod i pratio njezine vretenaste, preplanule noge. Srećom da je polumrak, pomislio si, inače bi vidjela kako se crveniš i kako ti suze oči.
Izašli ste. Tabor se nije obazirao na vas. Bio je smiraj i gubila se svjetlost, hladni te zrak nježno i postupno sve jače grlio. Strijela te zaigrano gurnula.
– Nećeš se valjda duriti na mene, Mali.
Odmahnuo si glavom – Ne mislim da hoću.
– Hajde, iskupit ću ti se. Dođi sutra i naučit ću te kako da se popneš na vrh stabla hitro poput majmuna.
– Poput čega?
– Da se hitro uspneš, u redu?
– U redu – kimnuo si. Činilo ti se kao da su joj oči postale još veće.
Tvoj otac je izašao iz šatora, brat ga je tapšao po ramenima, “Hajde, hajde, mrgude, pričat ćemo još,” kazao mu je. Otac mu nije odgovorio, ošinuo je Strijelu i tebe pogledom i povukao te za ruku ne osvrćući se. Osjetio si svaki podsmijeh dok te otac vukao kroz rastući tabor. Prije negoli ste ušli u šumu dobro je promotrio nebo i zatim zakoračio u mrak i tamnozelen miris krošnji i mahovine.
Sven Popović rođen je 1989. u Zagrebu, Jugoslaviji. Objavio je dvije knjige, “Nebo u kaljuži” i “Uvjerljivo drugi”. Trenutno radi na tri treće knjige. Živi u Zagrebu.