OSMAN¹
U selu ga zovu Labud,
kao veliku bijelu pticu.
Reče mi:
“Napiši mi pjesmu.”
Voljela bih da zna,
kako je teško slike pretvarati u riječi,
riječima slikati bol
upola srazmjernu onoj,
na koži, njegovoj.
Pjesma bi trebala opisati
hirurški zahvat slijepog crijeva,
u kojeme mu je UNPROFOR izvadio,
i crijeva, i bubreg,
devedest četvrte.
Otišao u rat,
u zavojima,
misleći da će njegovi bubrezi
biti hladniji od šuma.
Kad se rat završio,
snimak je naslikao
samo postojanje jednog,
u njegovoj utrobi.
“Advokat traži dvije hiljade maraka,
a doktor onaj,
našao sam ga,
kaže: nemoj, mogu me zatvoriti, bez posla mogu…”
Tako bi trebala završiti pjesma.
Mogu ga zatvoriti,
bez posla ostati,
mogu ga zatvoriti…
A ne smijem ga pitati,
o čemu misli,
dok je spušten na hladnu zemlju,
i doziva ovce da se vrate,
dok gleda u mrko nebo
i čuva žito
od krmka,
misli li,
zemlja je hladna,
šta ako,
šta ako,
stane?
¹ Velika bijela ptica.
2020.
Slušaš glas sa televizije,
spremaš se za poslovnu večeru
ne možeš obući te poderane pantalone.
Čuješ
postigli su dogovor
o prekidu vatre u Siriju.
Milioni i milioni života zavise o dva čovjeka
ili od njihovog raspoloženja
ili od boje njihove kravate.
Stavljaš crveni karmin,
rado bi ga razmazala po cijelome licu
i vrištala.
Skidaš pantalone,
navlačiš hulahopke
i suknju crnu,
ispod koljena.
Vanredne vijesti
dvoje ljudi poginulo u saobraćajnoj nesreći.
Stežu te čarape,
ta suknja.
Osjećaš jačinu gume u grlu
koja ti kaže da je bol
prouzrokovala nemogućnost
da izađeš iz sebe.
U glavi ti odzvanjaju riječ:
“Razmatraćemo o metodama
vraćanja duhovnog mira
ljudima koji su preživjeli rat
i silovanja.”
Tražiš Borhesa,
“više bih se na vrtešci okretao
…ali imam 85 godina i znam da umirem…”
Ne znaš šta ćeš sa svoga mira
koji ti steže svaki mišić.
Neoslobođena ti,
trebaš razmotriti metodu
da kažeš ljudima
kako je spas u oslobođenju sebe.
A rado bi,
skinila sve sa sebe,
raščupana i blijeda
vrištala
da sinoć nisi spavala,
ni prije dvije noći,
ni prije četiri,
da nevidljive sile stežu tvoje tijelo
i da ne možeš ni sebi pomoći.
MOSTOVI
Umjetnost je naučiti plakati,
uz kišu.
Njene boli ni mostovi
ne premoštavaju.
Plakati,
uz kišu.
Sa šest,
uz nju je piškila
dok se sjećala ruku
sedamdeset godišnjaka
u svojim gaćama.
Piškila,
prvi put,
kao odrasla žena,
odlučivši da će tu zakopati
igračke.
Zakopati,
daleko od svih očiju.
Ruke je prepustila vodama.
Koje s kišom samo dolaze.
Sretna žena.
Umjetnost je naučiti
plakati uz kišu.
