Iz života riba
Sjedimo na obali i plačemo ribljim očima
za našim mrtvim tijelima
iz razbijenih ljuštura
I ruke su nam zelene alge i paprati
što teku rijekama
božanskim udovima
i plešu kao Euronima
i obavijaju se na njenim bedrima.
Naša riblja sudbina iz riječnih vrtloga
može li pamtiti stradanja djevojaka,
pogroma i pirova
pobjednika
žena sa glavama u torbama
ples mrtvih čizama
beba u kolijevkama
na talasima
u hladnim zimamama
kad trava raste trepavicama
mrtvih očiju,
i tijelima golih ljubavnika
što se penju mjesecu
ljetima
U ribljim očima se prelama
zaobljena, sluzava
kao mrena u rukama
istina
kao bjeličasta pjena na usnama
alga pod prstima
kamenje koje se preobražava
svakog avgusta.
Sjedimo i plačemo na obalama
Nad izgubljenim sjećanjima
mi djeca Euronime i Ofiona,
na mamcima udica
limskih ribara
u rijeci
svoj od
beskrajne i bezglave
kolone sjećanja.
Hieros gamos
Naša tijela su od kiše
Iz ruku nam raste trava
Naša su tijela tlo koje se
Ugiba i rastače pod prstima
Toplo i vlažno
Kao rijeka koja protiče od mene do tebe
Razgranatim krvotokom
Ispod lijepljive kože.
(Dok se nad nama tamni obruč, mokrih bregova zbija i tone
U nabujalom modroplavom pupoljku rijeke)
Da (o)stane
Samo tu i samo tada.
Difuzija
Hoću da završim u tom užarenom tijelu
u toj bjelančevinastoj masi koja pluta morem
u tom tijelu od talasa; gipkom i neprozirnom
U tom pupku okeana koji vari ostatke plutujuće istorije
u toj sluzavoj cijevi
niz koju klize kora od banana, sjemenka breskve,
čepići za uši, papir od bombone,
morska trava,
popodnevno sunce.
U toj aveti.
U tom slanom ispljuvku morskih algi.
U toj meduzi
u kojoj želim da konačno sagorim
Jovana Ostojić