Beograd
Marija naprosto uživa u uživanju mojih receptora
rasteže poeziju
Ai odzvanja garsonijerom
„pa crnkinja japanskih korijena;
što je drugo mogla nego postati pjesnikinjom”
i u čitavoj stvari nema ni najmanjeg pojma da sam joj
jutros ukrao dva među listovima na kojima je radila na svom dugom i lijepom životu
(oprosti ako si ih tražila, Marija, ali sinula mi je velika ideja)
put svile pod mojim koracima
to svakako neće izaći na dobro i prorok unutra već se
zadovoljno smiješi
bilo mi je 17 i usnuo sam ga
u lijesu i poluotvorenog oka
čiji mig je iscrtavao „već smo na polovici, suputniče”
a vrijeme je njemu sve pa se tako brzo okreću galaksije u meni
koliko zvijezda toliko duša, govori asketski Grk u dva iza ponoći
a pod njima šank umrljan velikim riječima i pepelom
još jedan maraton personaliziranih valova apsolutne istine
rafali iz strojnice mikrofona ravno u okrilje kanona
Srđanovi podočnjaci brinu me, boležljiv je i da smo nešto ranije
on bi već bio podlegao tuberkulozi
nešto ga razara iznutra a ipak tako lako sabire misli pred nama zdravima
istinski pjesnik, govori phony u meni – sve što je Salinger prezirao
i kaže: kako si samo lažan, ti bez ožiljka na licu pred Srđanovim obješenim očima
jedino zajedničko vama su osmijesi (kako cinizam samo dobro barata manifestiranjem)
susjedi kuhaju čaj
golubovi između zidova provode svoja gugutanja
kakve budale
a mi ovdje mijenjamo svjetove i nitko ni da podraži bubnjiće
koliko zvijezda toliko pjesnika, vrište beogradske ulice
vrišti o piletini na sniženju
kažu
znaš li koliko žena ima na svijetu
a ti i dalje propovijedaš jednu
Marija naprosto uživa u uživanju mojih receptora
rasteže poeziju
Ai odzvanja garsonijerom
„pa crnkinja japanskih korijena;
što je drugo mogla nego postati pjesnikinjom”
i u čitavoj stvari nema ni najmanjeg pojma da sam joj
jutros ukrao dva među listovima na kojima je radila na svom dugom i lijepom životu
(oprosti ako si ih tražila, Marija, ali sinula mi je velika ideja)
put svile pod mojim koracima
to svakako neće izaći na dobro i prorok unutra već se
zadovoljno smiješi
bilo mi je 17 i usnuo sam ga
u lijesu i poluotvorenog oka
čiji mig je iscrtavao „već smo na polovici, suputniče”
a vrijeme je njemu sve pa se tako brzo okreću galaksije u meni
koliko zvijezda toliko duša, govori asketski Grk u dva iza ponoći
a pod njima šank umrljan velikim riječima i pepelom
još jedan maraton personaliziranih valova apsolutne istine
rafali iz strojnice mikrofona ravno u okrilje kanona
Srđanovi podočnjaci brinu me, boležljiv je i da smo nešto ranije
on bi već bio podlegao tuberkulozi
nešto ga razara iznutra a ipak tako lako sabire misli pred nama zdravima
istinski pjesnik, govori phony u meni – sve što je Salinger prezirao
i kaže: kako si samo lažan, ti bez ožiljka na licu pred Srđanovim obješenim očima
jedino zajedničko vama su osmijesi (kako cinizam samo dobro barata manifestiranjem)
susjedi kuhaju čaj
golubovi između zidova provode svoja gugutanja
kakve budale
a mi ovdje mijenjamo svjetove i nitko ni da podraži bubnjiće
koliko zvijezda toliko pjesnika, vrište beogradske ulice
Pjesma #239871
tebi
koji u dva ujutro na autobusnom okretištu
jedeš odstajali fast food sendvič
skorenim rukavom brišeš majonezu s ruba usana
tebi koji na mobitelu pišeš nekoliko stihova u prolazu
sjetiš ih se petnaest mjeseci kasnije i odmahneš rukom
tebi
koja ne provodiš nedjeljno poslijepodne smišljajući
status na društvenim mrežama
koja se groziš društva onih koji se nazivaju piscima
koja nosiš bijelu haljinu na sprovodima
tebi
koji si sam
koji znaš da jedino tako ostaješ svoj
koji pišeš kako ti se u tome trenutku piše
a ne onako kako nalažu književni časopisi
nagrađaju cijenjeni konkursi
ti
koja nemaš ruke nevinije od mojih
koja živiš u sada
i koja ne vidiš u svakoj različitosti fašizam
a u svakoj nemoći subverzivnost
ti
koji se ne priklanjaš grupacijama
koji ne skupljaš mrvice što ih ostavljaju oni sveprisutni
koji vidiš samo svoja stopala a ne tuđe otiske
tebi
koja individualce ne smatraš marginalcima
a njihove riječi lickanjem i pljuckanjem
tebi koja vjeruješ u Milevu Marić a ne u Alberta
ti
koji si spreman odbaciti ono u što si uložio čitavo biće
jer vidiš da su ti ukrali vrijeme
koji si spreman roditi novoga sebe
spreman ubiti jer voliš čiste račune
ti koji ćeš umrijeti jer ti se baš tako htjelo
ti
koja ne pišeš zahvale radi pružene prilike
koja si svjesna da ti se zbog toga nikada neće
pružiti prilika
koja na sve to imaš pripremljen isključivo osmijeh
ti koja širiš noge za koga god želiš
koja koristiš feminizam kako bi sjela na lice seksistu
tebi
koji znaš da se pjesnika postmodernista treba čuvati
jednako kao i putnika s velikim ruksacima i još većim bradama
koji znaš da krv na tvojim potpetama nije tuđa
koji prednost nad cvijetom agave u andama
daješ posebnosti vozača autobusa
tebi čiji je svaki odbačenik prijatelj
a svaki žohar jeftinog hostela ljubimac
koji učiš u društvu krvi žuljeva i žohara
a ne za okruglim stolovima
tebi
koji osjećaš krivnju što nastojiš postati piscem
kada te kontaktiraju za literarno okupljanje
kada te nazovu svojim ili bilo čijim
ti
koji ne razumiješ ni riječi od napisanog u suvremenim antologijama
koji ne razumiješ kako se drugi tako dobro pretvaraju da razumiju
koji se ne plašiš reći da ne razumiješ
ti koji smatraš da književnost snosi odgovornost
i da je do sada već previše osakatila svijet
tebi
koji provodiš sate u parkovima
koja razumiješ da je kritika Crkve samo jeftin trik istrošenog klauna
koji shvaćaš da je promocija nove knjige daleko zanimljivija predstava
od scene bilo kojeg kazališta
tebi
koja se nećeš složiti niti s jednom riječi napisanom iznad
Djevojci koja je tragala za ljubavlju
U mojoj maloj sobi sjever
i snovi o amazonskom plemenu gdje ne znaju za uspomene
koliko još dima uopće mogu podnijeti ove pukotine
razdor dolazi s tišinom
a ona koje se plašimo čak i kad joj se nadamo
najglasniji je pratitelj
otključaj me ako zaista možeš
ja bih ti uvijek preporučio bijeg
tu je prilično duboko
prostrana je tmina
ne mogu te kriviti
za neuspjeh
za okretanje glave svome djetetu
prsti su sramežljivi u pružanju
ali nije samo do mene vjeruj mi
nemilosrdni su
lanci slobode u kavezima današnjice
imam pripremljene cvjetove varke i osmijehe iz džepova
sve ono što ljudi vole vidjeti za prstohvat mira
donosim si nove minute u brojanju koliko će trajati čekanje
sve je prostranije i sve je dublje
i ja već odavno ne znam kako se nositi s nečim drugim
Tino Deželić