Pijemo pive. Pušimo cigarete. Neka klinka mi se osmijehnu. Ili mi se samo tako čini. Šta ja ovdje uopšte radim? Prestar sam za ovo sve. Muzika od loše postaje još gora. DJ koristi neke droge koje ja još nisam otkrio. Apsolutno mu ne smeta da uz turbo-folk miješa Prodigy pa poslije toga lupi neku pop melodiju. Klinac opet zapne za Saleta. Sale ga odgurnu. Klinca neko gurnu iz mase, on opet udari u Saleta, Sale prosu pivo po sebi. E jebem ti mater, da ti jebem mater!!! Saletovo deranje nadjačava muziku. Opali klinca u facu. Ovaj se zabaulja kroz masu, zape za jedan sto, prevrnu ga i pade na zemlju, među neke klinke. One zavrištaše. E jebiga. Kažem Čupi. Laki slegne ramenima. Dvojica izbacivača idu prema nama. Dobro je, u redu je. Stajem između jednog i Saleta. Onaj drugi nešto govori. Šta se ti miješaš? Neko me vuče za ruku, otmem se. Pokušavam nešto da kažem. A onda udarim onog izbacivača što i dalje nešto priča. On se zaljulja od udarca. Neko me potom zavali posred čela. Samo vidim pesnicu koja je sijevnula. Padnem u mrak.
*
Penjem se uskim stepeništem. Prolazim pored odvaljenih prolaza za lift. Preskačem preko cigli, odlomljenih komada zida. Osjeća se miris mokraće, miris govana. Kroz hodnike duva vjetar. Što se više penjem, vjetar je jači. Na pojedinim mjestima zidovi su nagorjeli, tamni su i ispucali. Negdje se još vide ispisani grafiti. Neki su stari vjerovatno nekoliko desetina godina.
Penjem se polako. Ne žurim nikud. Neke stepenice moram preskočiti jer su zakrčene odlomljenim ostacima zidova. Ovo predstavlja napor. Cijela jedna strana ove velike zgrade je spaljena. Nekoliko donjih spratova sasvim je uništeno, obrušili su se u ogromnu gomilu betona koja stoji tako od rata. Velike ploče odvaljene od svoje konstrukcije. Srećom, stepenište je ostalo netaknuto. Tako da je uspon do vrha prohodan. Barem onoliko koliko se može preskočiti i zaobići. Nigdje nema vrata. Nekadašnji stanovi sada su samo puste hale, bez prozora, bez ičega, unutra je samo smeće, poneki ostatak spaljenog namještaja, gomile cigle i šuta. Beskućnici unutra seru i pišaju. U zgradi nema zaklona u kome ne duva promaja, tako da je unutra nemoguće naći sklonište. Zato nema nijednog živog stvora nikad. Zgrada je sablasno pusta.
Vrata koja vode na krov su izvaljena. Ovdje, na krovu, nebo izgleda blisko, tanki prozirni oblaci u svom sporom kretanju kao da su nadohvat ruke. Zadihan sam pa zastajem kada sam najzad napolju. I vjetar ovdje ne zavija tako strašno kao uskim stepeništem. Osvrnem se oko sebe. Sa ovog mjesta vidi se cijeli grad. Panorama ravničarskog mjesta. Pogled je širok, prostran. Sve do rafinerijskih dimnjaka na jednoj strani i širokih poljana na drugoj. I most. I grad sa druge obale. I rijeka Sava koja zavija. Sjednem na zidić i pripalim cigaretu. Odavde, svijet izgleda sasvim bezopasno. Maleno.
Prije rata, samo jednom sam ušao u ovu zgradu. Ne znam više kojim povodom. Bila je to moja prva vožnja liftom. Dječaci iz mog naselja i dječaci iz nebodera bili su u stalnom sukobu. Nisam se puno motao ovuda. Nisam imao nijednog prijatelja koji je živio u neboderu. Uvijek smo ga zvali prosto tako – Neboder. Jedini je u gradu i zna se na šta misliš. Svako naselje je imalo svoje ime. Neboder je bio samo jedna zgrada. A važio je za cijelo naselje.
U ratu i poslije rata često sam se penjao gore. Ne znam zašto. Valjda da vidim svijet sa ove visine. Da savladam strah. Da se sklonim od pogleda. Bez nekog pravog razloga.
Dolje, u razvaljenim stanovima, Laki je nekada imao štek za spid. Mijenjao ga je, s vremena na vrijeme, ali mi koji smo željeli da se poslužimo, bez nekih većih problema bismo saznali gdje se nalazi. Sprat taj i taj, cigla ta i ta, pod tim i tim kamenom. Kao da svaki kamen ima svoj specifičan oblik, kao da je svaki komad ruševine po nečemu poseban.
Svijet je ovdje tih. I grad izgleda kao splet kuća i drveća. Uske vijugave ulice koje se vuku poput zmija. Čak i dotrajale fasade odavde ne izgledaju tako jadno. U tom šarenilu krošnji i betona, sve izgleda baš kao što treba da bude. Kao što je oduvijek bilo.
Rafinerijski dimnjaci paraju nebo. Sjedim. Pušim.
*
Imam trinaest godina, stojim u svojoj sobi i kroz prozor gledam napolje. Odavde, s ovog mjesta, vidi se uska asfaltirana staza koja naše naselje dijeli na dva dijela. S obje njene strane su jednolične, sive ili bijele petospratnice. U samom središtu naselja nalazi se livada sa usamljenim starim hrastom. Tu, na livadi, dvije grupe dječaka igraju fudbal.
I tada, poput munje, ošinu me čudan predosjećaj. Nešto se dešava.
Ne znam šta. I nemam pojma otkud to dolazi. Pojavi se prvo kao ružan osjećaj u stomaku, kao drhtanje tijela. Nešto kao napad groznice. Nejasno i nerazumljivo.
Proljeće je tek počelo da se budi i sve djeluje kao što treba da bude. Dječaci igraju fudbal. Ovaj prizor može se na ovom istom mjestu vidjeti od prvih toplih dana do prvog snijega. Nema ničeg posebnog u njemu.
Prošlu sedmicu proveo sam u ovoj sobi, uglavnom sam ležao, pio čajeve i bljutave sirupe. Navukao sam nekakav virus pa mi je ljekar propisao mirovanje. Nisam išao u školu. Znao sam satima ovako buljiti kroz prozor. Posmatrati ljude kako odlaze na posao. Kako se vraćaju. Ne raditi ništa. Ili samo ležati udobno umotan toplim ćebadima. I maštati. Trebalo je da učim zaostalo gradivo. Ovih dana je trebalo da ponovo krenem u školu. Nije mi se dalo.
A sada, taj ružan osjećaj. Pokušavam da ga shvatim. Da razumijem. Ipak, sa mojim trinaest godina starim umom shvatam da neke stvari ne mogu objasniti.
Onda mi sinu. Ti dječaci. Tu su, iz komšiluka. I svakom od njih upravo je mjesto u školi, a ne na livadi. Radni je dan i upravo je trebalo da traje nastava.
Odlazim do dnevne sobe. Otac čita novine. Majka, udobno zavaljena u kauč sa zaboravljenim pletivom u rukama, gleda neku seriju na televiziji. Kažem ocu da se nešto dešava. On podigne pogled. Ne znam šta zapravo kažem. Nešto se dešava i/ili – nešto će se desiti. Ili nešto tome slično. Otac me gleda nekoliko sekundi bez riječi. Pogled mu je prodoran, ozbiljan, dubok.
Ne pričaj gluposti, bolje idi u svoju sobu i uči.
Kaže najzad.
Slegnem ramenima. Vratim se u sobu. Ipak, sad više ne mogu da se smirim. Hodam nervozno. Od prozora do vrata, između zidova oblijepljenih posterima. Osjećam, znam to sasvim sigurno, a ne mogu objasniti kako. Osjećam.
Nešto će se desiti.
*
Stojimo u uskom hodniku zbijeni jedno uz drugo. Otac kaže da je tu najsigurnije. Zidovi su ovdje najdeblji.
Roletne na prozorima su spuštene. Svjetla su pogašena. Jedina svjetlost u hodnik dolazi kroz blago odškrinuta vrata kupatila, a i ona samo izdužuje naše sjenke. Ćutimo.
Otac uključuje maleni radio-tranzistor, smanjuje ga na jedva čujno, prinosi ga uhu i polako bira stanice.
How ever far away I will always love you… kršššškrkššš… posmatrano u svjetlu učenja Gospodina našega Isusa Krista… šššrkšškrkrššš…. u sadašnjoj situaciji u odnosu na rast inflacije i prema spoljnom dugu…. krššškrkrššš… neeee, ti nisi hteela anđela….
Otac nervozno isključuje radio.
Ako se pažljivo osluhne, može se čuti kako se stakla na prozorima tresu od eksplozija. Ako se naslonim na zid, mogu da osjetim podrhtavanje. Kao da je zemljotres.
Povremeno se čuje žamor iz stubišta. To su vjerovatno komšije sa viših spratova. Otac u jednom trenutku izlazi. Majka ga zaustavlja. Brzo ću ja. Kaže. Svjetlost zakratko ispuni hodnik. Opet nestane. Nekoliko dugih minuta. Potom opet svjetlost. Pa očeva izdužena sjenka. Pa on. Šta se dešava? Niko ništa ne zna. Kaže otac ozbiljno. Potom opet mrak. I eksplozije.
Noć odmiče.
Proljeće je hiljadu devetsto devedeset druge. Imam trinaest godina i nemam nikakvu budućnost pred sobom.
*
Danima već jedemo samo uštipke. Majka ih sprema kad pucnjava malo utihne. To je obična mješavina brašna i vode koja se proprži na ulju. Ukoliko se ne pojedu dok su još topli, poprime bljutav ukus i razvlače se po ustima poput gume. Zalihe ulja i brašna su pri kraju. Čuo sam majku kako šapatom to govori ocu. Ne čujem šta on kaže. Možda samo zakoluta očima.
U jednom trenutku pitam oca kako izgleda smrt od gladovanja.
On me pogleda čudno kao da uopšte nije razumio šta ga pitam.
Mislim, da li čovjek umre odjednom kad tijelo više ne može da podnosi glad ili se dugo muči u teškoj agoniji?
Kažem.
Otac i dalje čudno gleda. A onda kaže:
Otkud ti znaš tu riječ – agonija? Imaš li uopšte pojma šta ona znači?
Čitam stvari.
Kažem.
Zapravo, tu riječ sam prvi put pronašao u stripu o Dilanu Dogu. Bila je to epizoda o zombijima – živim mrtvacima. Uvijek sam mislio da je agonija neko stanje u kome se nalaze takva bića, ni tamo ni ovamo, raspadnuta tijela koja hodaju svijetom bez volje i svijesti.
Otac se nakratko zamisli. Kao učenik izveden pred tablu, vrti očima pokušavajući da se sjeti pravog odgovora.
A onda u jednom trenutku kaže:
Dosta! Kakve to gluposti pričaš. Niko ovdje neće umrijeti od gladi.
A potom ljutit ode u dnevnu sobu.
*
Način na koji otac pripaljuje cigaretu. Kako povlači prvi dim. Njegovi žuti prsti. Način na koji je odlaže u pepeljaru. Njegova usta skoro bez zuba. Njegovo mršavo ispijeno lice. Uvijek uredno počešljana rijetka kosa.
Pokušavam da se sjetim toga. Svake te sitnice. Glupe sitnice.
Mirisa njegove košulje. Načina na koji bih osjetio dodir njegove ruke. Boje njegovog glasa. Da ne zaboravim.
Kako je izgovarao riječi.
Sjedim na kauču i gledam u zid ispred sebe. Pokušavam da se sjetim.
Pripaljujem novu cigaretu.
Ustanem, obučem duks. Izlazim.
U stubištu se i dalje osjeća miris vlage i ustajalog kiselog kupusa. Napolju, veče je svježe. Nebo se farba u boje sutona. Tanki oblaci lagano klize.
*
Sve više je ludaka u ovom gradu. Dođu odnekud s proljećem, stignu do granice i tu ih zaustave u njihovim besciljnim lutanjima i, nemajući gdje, ostanu ovdje. Eno ih, krstare ulicama u dugim neprekidnim dijalozima sa samim sobom. Kad su vedre večeri i kad je toplo spavaju po zapuštenim parkovima, oko ruševina ili u nekoj od njih, u staroj željezničkoj stanici, na obali rijeke. Poneki od njih u ruševinama sebi naprave skloništa, navuku tamo svega i svačega, razne ćebadi, plastičnih flaša, stare odjeće. Ne znam otkud im ta potreba da samo navlače stvari, da prave brdo otpada oko sebe. Niko ih ne dira. Nikog nije briga za njih. Nekad se desi, međutim, da neko od njih slučajno zapali nešto, izazove manji požar ili neku sličnu glupost. Tada obično dođe policija, koja nema pojma šta će sa njima, ako su neke drčne isfrustrirane budale u patroli možda padne i koje batinanje, ako su neke dobrice, prvo probaju zataškati stvari, ako ne mogu, onda kreće dugo naguravanje sa ljekarima, sa centrom za socijalni rad, sa opštinskim službenicima. I možda nekog od njih, tih ludaka, bar nakratko smjeste u neku ustanovu, kilometrima daleko odavde, tamo barem imaju krevet i redovne obroke, ali vjerovatno neće ostati dugo i opet će biti prepušteni svojim skitnjama i možda će opet stići dovde.
Posmatram ih i sve češće razmišljam kako ću završiti kao oni.
Nemam novca da plaćam stan. Prije ili kasnije oduzeće mi ga. Mogu se neko vrijeme natezati sa sistemom, ali tu je država pobjednik. Smislili su zakone da budu na njihovoj strani. A zakon je novac. U mom slučaju taj novac je dug koji će uskoro da dostigne vrijednost stana. A onda će krenuti dugotrajni sporovi. Mogu se boriti neko vrijeme, ali ostavljen sam sasvim sam da se borim. I nemam volje da se borim, jer sistem je zvijer koja jede. A čemu se boriti u unaprijed izgubljenoj bici? Radi inata? Da budem žrtva? Da dokažem nešto? Ja nisam borac. Ne više. Ako sam nekad uopšte i bio.
Uskoro neću imati šta da jedem. Moraću da pronađem alternativne izvore preživljavanja. Isključiće mi struju. Možda i vodu. Dobro, vodu valjda po zakonu ne smiju da isključe. Kao, jer su humani. Voda je osnovno pravo.
Valjda je život osnovno pravo.
Možda ću i ja ovako da dovlačim najlonske kese i plastične flaše u svoje skrovište. Izrašće mi brada i kosa, neću se kupati danima, nosiću odrpanu odjeću. Kad su vedre večeri i kad je toplo spavaću po parkovima.
Valjda u nekom trenutku i počneš da pričaš sa samim sobom. Da te svi drugi ostave na miru. A možda se to jednostavno desi. I ne primijetiš kad se desilo. Obuzme te jednostavno. A ti nemaš volje da se boriš. Predaš se. To su samo ljudi koji su se predali.
Zato ne volim da sretnem ludaka. Kao da sretnem svoj vlastiti strah kako hoda ulicom obučen u stari iznošeni kaput, strah koji hrapavim glasom pita:
Jel’ imaš marku da kupim hljeb, dobri čovječe?
*
Imam trinaest godina, posmatram kroz rupice na spuštenim roletnama. Ispred zgrade se zaustavlja crveni kombi. Onda se pojavljuju ljudi iz naše i okolnih zgrada. Napravi se red. Otvaraju se zadnja vrata. Neko iznutra daje onom prvom što stoji u redu dvije vekne hljeba. Hljeb je svjež, čak i odavde vidim njegovu zlatkastu boju. Onaj što je uzeo hljeb žurno se udaljava od kombija. Tako i sljedeći. I onaj poslije njega.
Zovnem oca.
Vidi, dijele hljeb.
Kažem.
Otac viri kroz spuštene roletne. Ćuti neko vrijeme.
Kako znaš da ga dijele, možda ga prodaju!?
Kaže.
Ne izgleda mi kao da ga prodaju.
Ti si baš puno pametan. Znaš da nemamo para.
Slušaj, da ga prodaju, neko bi držao spremljen novčanik, brojao bi kusur i tome slično. A svi samo dođu i uzmu hljeb.
Moguće.
Kaže otac.
Čini mi se da je bilo na radiju nešto o tome.
Onda ćutimo. Gledamo kroz prozor. Ne mičemo se. Ni on ni ja.
Ne znam koliko je vremena prošlo otkako nismo izašli iz stana.
Mislim da niko ne zna da smo ovdje. Otac ne želi da izlazi. Ima svoje razloge. Ima mnogo svojih razloga. Ja samo slutim kakvi su to razlozi, ali opet ih ne razumijem. Čekamo da se desi neko čudo, pa da se sve ovo napolju, ti pucnjevi i eksplozije, da sve to samo od sebe prestane i da se život opet vrati u normalu.
Idem ja.
Kažem odjednom.
Otac ne stigne da bilo šta izgovori. Ja se sjurim u hodnik i već navlačim patike. Majka se pojavljuje iz kuhinje.
Kud si ti pošao?
Kaže meni. Kad ništa ne odgovorim, ospe paljbu na oca. Ne slušam šta govori, jer otključavam vrata i već sam na stubištu. Mogu samo razumjeti kako mu govori da je lud „što pušta dijete samo napolje“. Ne slušam ih više. Već sam na stubištu. Strčavam stepenicama i izjurim napolje.
Svjež proljetni zrak ošine me posred lica. Zastanem.
Zamagli mi se pred očima. Udahnem. Izdahnem. Čitavo more novih mirisa sjuri se na mene, preplavi me divlji talas proljetnog jutra. Miris trave, rosa, izmaglica oko zgrada, blagi miris behara. Sve te već zaboravljene stvari. Udahnem. Izdahnem. Još jednom.
Ne čuje se ništa. Djeluje kao sasvim obično jutro u nekom običnom gradu.
Red oko kombija se razišao. Uskoro će zatvoriti vrata. I otići će.
Preskočim onih nekoliko stepenica što me dijeli od trotoara. Potrčim. Nikad brže nisam trčao u životu. Čini mi se da je kombi kilometrima udaljen. Jurim.
I skoro se zakucam u zadnja vrata, još malo odškrinuta. Sretnem se sa mirnim pogledom debeljka guste crne kose koji na sebi ima prsluk napravljen od maskirne uniforme i iste takve hlače. Povratim dah. Dobroitro. Kažem. Promrsim. Nešto tome slično. Debeljko odgovori sličnim mrmljanjem. I onda se posmatramo nekoliko dugih sekundi.
Uski prostor u kombiju oko debeljka pun je plastičnih gajbi. Neke su prazne, a u nekima je još složen hljeb.
Koliko?
Kaže on.
Molim?
Ne razumijem šta me pita. Kao da odjednom nemam pojma šta radim ovdje.
Koliko komada?
Ponavlja debeljko.
Onda se sjetim.
Tri, troje nas je.
Kažem.
On se okreće, vadi iz jedne gajbe tri vekne hljeba i pruža mi ih. Uzimam ih u naručje. Mogu da osjetim toplotu svježeg hljeba, njegov predivni miris već mi se zalijepio za nozdrve. Opet se gledamo bez riječi debeljko i ja. Nekoliko sekundi. Onda kažem:
Hvala.
I vratim se u stan.
Majka histeriše, otac nervozno odmahuje glavom. Pružim majci one tri vekne hljeba. Osjećam se kao pobjednik.
Koji ti je kurac, ne možeš tako da izlijećeš napolje?
Kaže otac.
A zašto?
Pa rat je, jebemu sve. Eto zašto.
Majka razdijeli jednu veknu na tri komada. Ostale dvije ostavi u plakar.
Hljeb je mekan, topao, mirisan. Razlijeva se po ustima, kao najveća poslastica koju sam ikada probao. Lijepi se za nepce. Glasno mljackam. Otac neće svoj komad. Razdijeli ga majci i meni. Kaže, ne smije on vruć hljeb. Zbog želuca. Majka takođe ostavlja onaj treći komad meni. Ja kažem: neću ni ja, na tri jednaka dijela.
Aj ne seri nego jedi to.
Kaže otac.
Sad se već ozbiljno pobunim.
Nemoj da se kurčiš bez potrebe. Biće vremena za to.
Kaže otac.
Stevo Grabovac, Mulat albino komarac, Imprimatur, 2019
