STRAST
Kada se vraćala kući, nešto poslije ponoći, on je i dalje bio naslonjen na ulični stub. Više od tri ili četiri sata nije se pomjerio.
Dok je prolazila naizmjence je usisavao i isisavao usnice. Proizvodio je neartikulisane zvukove, nalik životinjskim. Drhtavim rukama raskopčavao je prvo košulju, zatim pantalone.
Osjetila je tapat njegovih koraka. Bili su joj sve bliži, a dahtanje sve jače.
Na koncu se zaustavila.
Nekoliko trenutaka su mirovali. Zatim se okrenula, odlučna agoniju okončati. Njegove zjenice luđački su kolutale. Od radosti.
Odjednom nešto je izronilo na površinu mraka. Jajast oblik bijele boje lebdio je pred njom i njihao se tamo-ovamo. Sve brže i brže… I njegovo lice počelo se kretati prateći bjelinu… Učinilo joj se da sada on visi na koncu.
Ruka se u zraku zaustavila. Ispred nje nije bilo nikoga i ničega.
Zbunjena, dodirnula je svoje lice. Bilo je stvarno.
*
KROKI
Slaba svjetlost na sredini sobe od njene sjenke pravi džinovsku figuru. Umače prst u crvenu tintu i po ogledalu ispisuje svoje pjesme. Njegove oči iz kuta sve posmatraju, dok ruke ocrtavaju konture njenog tijela.
Na koncu dana sve gubi smisao. Slomljena pada pored svojih stihova.
On završava crtež i nogama staje na njenu satensku spavaćicu.
I sve je mirno. I sve se gasi… I ničega više nema.
U ogledalu još samo osmijeh treperi.
*
MILOST
Nakon što je skinuo odjeću, pred njegovim snažnim, dlakavim prsima, prvo je uzdrhtala, a zatim osjetila blagu nesvjesticu. Legla je u dotrajalu hotelsku postelju. Stao je ispod njenih nogu, ruke podigao u visinu glave. Sa usana se čuo šapat molitve.
Pred zoru joj je prišao. Njene usne ukrasio crvenim ružem i bijelom plahtom prekrio lice. Nije se micala. Njeno tijelo neodoljivo je podsjećalo na vrhove neosvojivih planina.
Melida Travančić
