majci umjesto unuka
Svojoj majci umjesto unuka
Poklanjam duge šutnje u telefonskim razgovorima
I kada lažem, ne činim to zbog sebe
I kad si lažem, činim to za sebe
Poklanjam joj svjećice na rođendanskoj torti
Već ih je dovoljno da osvijetli cijelu kuću
Poklanjam joj previše puta ponovljena
Imena svojih prijatelja, bendova i knjiga
Sve izlaske na koje za nju nikada nisam otišla
Sve zore zbijene na tramvajskoj stanici Trešnjevački trg
Sve jutarnje buseve na relaciji Vis–Komiža
Sve jela sam kad nisam jela
Sve budna sam kad sam ponovno zaspala
Sve doma sam kad sam bila daleko
Poklanjam joj večernje šetnje uz potok
Poklopljene slušalice, svoje trenutke nježnosti
Poklanjam joj dugu kovrčavu kosu
Šaljem u koverti lokne preko mora
Kažem joj, to više nije moje, nisu ja
Poklanjam joj prepune ormare odjeće
Šarene uzorke, prespavane obaveze, dvodnevne mamurluke
Dupli pelinkovac, pivo i gin
Poklanjam sladoled u kornetu i kutiji
Vikende kad ne ustajem iz kreveta
Krive odluke, zaljubljivanja, voljenja
Bol, bol, bol, bol, iako ne želim, bol
Odljubljivanja, zaljubljivanja, voljenje,
Bol, bol, i kažem ovo je zadnji put
Poklanjam joj ljeto onako kako se dariva dijete
Dajem joj dane kao lizalice
Uvijek u slično doba i kad je tužna
Poklanjam joj večeri uz krimi serije
Ponavljam – sve će biti dobro
Umjesto unuka poklanjam joj slabosti
Svoje ruke djeteta, svoje srce djeteta
Sebe dijete koje će možda ipak jednom
Nekome biti majka
Poklanjam joj obećanje – ako se nikad ne vratim
Neću zaboraviti da se cigarete ne pale na svijećama
I da se riba jede jedino golim rukama
kofer
on se nije prepao moga kofera
moje potrebe za gomilanjem
(uvijek ponesem previše cipela)
a ti si me svaki put zabrinuto gledao
sjedeći na krevetu ili za stolom
(svejedno je)
i krajičkom oka prebrojavao
koliko pari gaća, čarapa
pa ih pretvarao u dane
nervozno pušio na balkonu
i za sve krivio psa
on se nije prepao moga kofera
ni kad bih predugo ostala
u istoj majici na krevetu
zahtijevajući kavu i previše ljubavi
a ti si ujutro uvijek nestajao
preobrazivši se u kroasan s marelicom
na kauču boje tvojih očiju
pa bih se pokupila prerano
neopranih zuba
noseći još dugo marelice na usnama
on se nije prepao moga kofera
ni toga kako sortiram stvari
po bojama, uzorcima i svrsi
rekao je da ga to smiruje
(jer on nije takav)
a ti si uvijek prigovarao
da sve što mi treba stane u ruksak
pa sam te na kraju putovanja
smjestila u stražnji džep hlača
i sjedila dugo dok te nisam isprešala
poput cvijeća u osnovnoj školi
rekao sam ti
Rekla sam ti, ovo je godišnje doba
najtočnije za nas jer je kao skandinavski film
premalo radnje, previše magle
poput putovanja unatrag, stisneš pauzu
i onda ispraviš rečenicu na parkingu odmorišta
kažeš nešto poput krafna,
preslatko da bi bilo neoprostivo
Rekla sam ti, ovo nas godišnje doba čeka
svake godine, netko od nas pogriješi u procjeni
izračuna krivo savršenu sredinu dana pa promašimo
odvoz željeza
čišćenje dimnjaka u pola 10 ujutro
Rekla sam ti, ovo godišnje doba daje nam
točno onoliko kiše da izlazimo iz kreveta samo kad moramo
dakle, imam ti vremena ispričati čega se sve bojim
da su pri vrhu popisa ljudi i onih prvih 5
sekundi mraka kad ne spavaš kod svoje kuće
razgovori u ordinacijama
Rekla sam ti, u ovom godišnjem dobu sakrila sam
nešto važno prije nekoliko godina
sada se više ne sjećam gdje je
možda možeš učiniti da se sjetim
zagrizli smo isti kolač svatko sa svoje strane
i ako želimo da sve nestane samo moramo prestati
jesti, sklopiti dlanove na bedrima
Rekla sam, sigurno se nećeš složiti,
sigurno ću pogriješiti, sigurno ćeš kasnije doći
reći: Rekao sam ti, to je zato što jesen više ne postoji
sakrila si je tamo daleko na otoku
gdje čuvaš riječi i moju četiri puta
presavijenu sliku na kojoj se smijem
Lara Mitraković
Iz zbirke “Dva puta za jug”, Fraktura, 2018.
