Tijela znaju
Danas sam iznijela plastiku, papir, sagnjilo cvijeće,
Sve pred kuću, da sutra veliki zeleni kamion sve
To odnese. U kantu, na vrh, smjestila sam kutiju
Najolovnijih slova, sve to ubojito i sivo, riječi
kao sparušena paunova krila, i govor koji se kao
Krhka grana, trese, sve te nizove koje smo pisali.
Zaključak ljeta je da samo tijela istinu znaju,
Ulaze jedno u drugo bez muke, kao rijeka koja
Je stvorena baš za jedan, modro plavi svod.
Odbacujem riječi i njihovu prevrtljivost jegulje,
Kamion odnosi slike, laži i artificijelno stihovlje!
Lice
Tvoje lice glatko kao jabuka,
Svježe, oprano vodom, zovu te
“Djevojka”. Godine su se s obrva
Spustile na bedra, meka, junačka,
Sad nitko ne vidi tvoju dob.
U nutrini, cijede se mlazovi mladosti,
Polako zrelost trči k trijemu.
Možeš se igrati mjestom rođenja,
Na leđima ti je Afrika, bore su na
Dnu crnog mora. I nitko ne može
Znati što se zaista zbiva na dnu
velike galije.
Silaženje
U blagom popodnevu nebeska tijela
Silaze na zemlju, spuštaju se ljestvama.
Na razmeđi tla i vode, pretvaraju se u
Meka bića, ariele, koji sanjaju svaku
Zemljanu noć na drvu koje raste usred
Oceana.
Tijekom devet mjeseci, tijela dvostruko
Vise se preobražavaju, sad su tren, začas
Trava, govor anđela, blasfemično snoviđenje.
I možeš rukom u plosnatom zraku uhvatiti
Mijenu, protejski oblik koji nosi voljeno biće.
I na kraju silazak gubi dimenzije pada i samo
Se spušta na crno tjeme sjetnovedre
djevojčice.
Darija Žilić
