April 2020
Nakon sjajno prihvaćenog atmosferičnog singla “Starry Eyes” s Mary May, zagrebački producent delapse predstavlja novu pjesmu “Thunder” na kojoj vokalno gostuje Domagoj Šimek, frontmen žestokih She Loves Pablo. Oba singla postavljaju ton delapseovom debi albumu “OMENS” čiji se izlazak očekuje uskoro.
Mračniji, nabrijaniji i s distorziranim vokalom, novi singl “Thunder” zvuči kao tjeskobna i napeta vožnja u distopijskom lunaparku. Kompletnu glazbu, snimanje, produkciju i miks singla radio je delapse (aka Leonard Klaić), mastering potpisuje Filip Motovunski, vizualni identitet nagrađivani art studio Mireldy, a video animaciju sve prisutniji Hrvoje Baudoin. Iza glasovne izvedbe i teksta stoji Domagoj Šimek otkrivajući tek da se radi o vokalnoj dionici nastaloj prije 15 godina u kojoj je vješto iskorišten modificiran citat američkog blues majstora Skipa Jamesa, prvotno već u sličnoj varijanti ubačen i u hit “Gamblin‘” Domagojevog i Leonardovog matičnog benda She Loves Pablo. Riječi stavljene podosta u funkciju ritmičnosti pjesme uz organske su se instrumente uklopile u skladnu cjelinu osnaženu Leonardovim modernim produkcijskim rješenjima.
delapse je dosad izdao EP “Bricked” (2017.) na kojem se nalazi i ranija suradnja s Domagojem na pjesmi “Gum“. Unatoč utjecaju mračne elektronike kao što su Amon Tobin i The Bug, delapseovo primjetno distanciranje od striktno elektronske glazbe očituje se u postignutoj atmosferi koja povremeno nalikuje onoj Portisheada i Radioheada. Prvijenac “OMENS” za etiketu Dostava Zvuka izaći će uskoro.
Šta je osećaj u rupi od grudnog koša ako nije to da je nekako sve postalo obaveza, da ne postoji nijedan trenutak u kome može da se živi prosto tako, veselo, da to je neki pravi izraz, veselje, da ne mora povuci pa pusti, sto hiljada papira, plaćenih računa i nekih evidencija koje ničemu ne služe. Ne služe jer ćemo umreti i pokopaće nas uz teatralnu tugu, dok će sve te naše evidencije otići na deponiju, a stanove će naslediti deca. Zašto ti delovi života ne mogu da budu upravo to, trenuci veselja, bez glupih papirčina. Evo, ne znam.
ZAMKA
Posmatra životinjicu uhvaćenu u zamku koja je za nekoliko brojeva manja od njenog tela. Potpuno je spljoštena unutra, ali još živa, sitno trepće okicama i uplašeno gleda. Pita se koliko joj je puls ubrzan, kako izlazi na kraj sa tolikim strahom, koliko će još dugo živeti.
More je bakina tirkizna plisirana suknja koja vijori na vjetru u potkrovlju naše kuće. Laž su Domagojeve krvavo crvene bokserice u kojima sjedi na prozoru i gleda me kao da me dira. Strah je siva prašina koja se zarila duboko pod Tadijine nokte, baš kao njegovi mesnati prsti u moju podlakticu..
– Pusti me.
– Molim te, pusti me.
Moj vrisak odzvanja ulicom usamljen kao jeka, kao lavež skitnice, kao metalni glas svećenika koji preko razglasa najavljuje: Ovo je moje tijelo koje će se za vas predati.
Tadija pritišće moja leđa uz svoj veliki obli trbuh i ja se izvijam u luk, lomim se zajedno sa svojom desnom rukom, nju mi je prvu oduzeo. Njegovo se tijelo silom pokušava upisati u moje.
– Nemoj! Zašto mi to opet radiš?
Moj glas cvili na ulici.