Svašta bih “mudro” mogla reći o “Mladenki kostonogoj” Želimira Periša, najboljem hrvatskom romanu po mišljenju žirija T portala. Od toga da je u pitanju “postmodernistički guslarski ep o veštici Gili“, do toga da Periš u 52 glave + nešto dodataka, “nelinearno, muzikalno i mozaično priča brutalnu priču o životu nesretne progonjene žene i deteta joj Carevića.” Ali to su već rekli pre mene. Zato ću probati da sumiram (ne i da sažmem) šta je mene potpuno opčinilo u ovom, slažem se, vrhunskom romanu: to kako se Periš maestralno i inteligentno zeza, pričajući krajnje ozbiljne priče! Naravno, moje omiljene: o progonu mislećeg pojedinca, filozofiji i uskogrudosti palanke, slobodi, majčinstvu, ljubavi. Nije u pitanju samo pričanje priče u priči ili pak kreativno poigravanje sa kombinovanjem različitih stilova i žanrova u okviru različitih glava (od dramskih dijaloga, preko romana, eseja, muzičke kritike, video igrica, sudskih zapisnika, deseterca, do dnevničkih beleški). Prevashodno je u pitanju to kako u okviru tih različitih žanrova uz komične stihove, replike ili prosto uvodeći imena poznatih ličnosti u novim ulogama, “razblažuje” tragične situacije, sprda se sa tabuima i stereotipima, izruguje dogmama i ljudskoj gluposti, relativizuje autoritete i nijednog trenutka ne zaboravlja šta je dobro, ispravno i moralno. Ali ne po aršinima uskogrudih ljudi, već po onim pravim, da kažemo kosmičkim. Njegov roman je i feministička knjiga, i oda materinstvu, i oda pameti, nežna ljubavna priča, ali i dramatična saga o devojcici Bijelni, koja se bojala vuka i koju je zlo nateralo da postane prvo vidarka Gila, a zatim i crna Alisa.
Želimir Periš
„Žuti bog“ začudan je projekt koji unutar korica jedne knjige kombinira kratke priče, fotografije te otpjevane i odsvirane šansone. Glazba, proza i nadrealne vizure ispreplele su se u homogen, svjež i inovativan umjetnički izričaj. Autori ovog projekta su: Valter Milovan – Maer (pjesme i glazba), Želimir Periš (priče) i Zvonimir Perić (fotografije).
nezapisana
slatka, slatka neodređenosti
koro stabla na koju možeš urezati sve što poželiš
pijesak u koji se možeš otisnuti
plima koju možeš namirisati, koja će ti otisak obrisati
mali cvjetovi i tanki konci
niti
tkanje svemira u kojem ćeš pomaknuti valove
poremetiti prostor
izmjestiti čestice
razotkriti zakone, uvjete uzorka i posljedica
biti taj uzrok!
i
Još se u Messini nije dogodilo da žena ubije čovjeka, Bog mi je svjedok, ja ću biti prva. Otac me prodao Židovu, ni to se u Messini nije dogodilo, a ni neće. Sjeli su za stol i cjenkali se za mene kao za kozu. Crni Židov Sraffa, nos mu kao u štakora, uvrtao je svoje tanke brkove i trljao dlanovima. Prije će svijet završiti nego što ću poći za štakora. Ako ne mogu biti Vittorijeva neću biti ničija. Nisu se ni rukovali, a već sam iskočila kroz prozor i pobjegla.
Želimir Periš rođen je u Zadru 1975. godine gdje živi i radi. Diplomirani je inženjer računarstva. Objavio je zbirku priča ‘Mučenice’ i romane ‘Mima i kvadratura duga’ i ‘Mima i vaše kćeri’. Dobitnik je mnogih nagrada za priče, i prevođen je na slovenski, talijanski, ukrajinski, bugarski i engleski.
Vodi radionice kreativnog pisanja. Jedan je od osnivača i direktora KaLibar bestiVal književnog festivala. Sa Želimirom smo razgovarali o svemu, od računara do poezije.
astronaut: Vi ste po struci diplomirani inženjer računarstva. Kako inžinjer i književnik u Vama funkcionaraju u svakodnevnom životu?
Periš: Teško. Često je riječ o dvije posve suprotne osobnosti. Inženjer mora biti organiziran, dediciran, imati jasne ciljeve i put do njih. S druge strane, umjetnik može sjajno funkcionirati u kaosu iz kojeg crpi. Uglavnom ne pokušavam pomiriti između te dvije krajnosti, već balansirati između njih i iskoristiti ih – ubaciti kaosa u programiranje, a reda u pisanje. Istina je i da to gotovo nikad ne završi uspješno, tko se gura u previše stvari bude osrednji u svima njima.