Pismo majke
Ja sam majka čija djeca neće postati samostalna.
No moram ih držati u naručju
Iako mi čupaju kosu
Iako cio život piju moje mlijeko
Pa i krv kad se mlijeka zasite;
Iako mi vade zlatne zube
Ja se krezuba smijem
Dokle god su oni sretni.
Ali nikad nisu dugo sretni
Nakon što mi izvade zube
Guraju svoje ruke u moje meso
Tražeći izvor kojeg ne vide u sebi.
Zamalo dođoše i do mojeg srca
Koje kuca za njih, iako to ne shvaćaju.
U svemu što uzmu iz mene oni se guše
Ali opet, tu i tamo,
Kad nikne neki njihov cvijetak
Kad njihova pjesma kao vihor pohrli kroz moju kosu
Kad me gdjekad pomiluju
Ja se opet krezuba smijem
Dok mi svi drugi planeti govore da sam luda.