Živjeti u lakomosti
Četvrtkom navečer, u mjesecu listopadu, pohađala sam tečaj u kojem smo glinu pretvarali u manje ili više korisne predmete. Četvrtkom navečer, potom, mariniram tofu za petak ujutro. Umjesto svinjske masti na tavu izlijevam maslinovo ulje. U mom stanu nema mjesta za desetolitrenu banju masti. Zrcalim svoju okolinu i izvještačeno oponašam njihove kretnje. Pa ipak, četvrtkom navečer na okretištu ZET-a kupujem kuhani kukuruz. Pogrešno ga nazivam pečenikom jer je kuhan, s tek malo soli. Kako zubima pohlepno zaranjam u klip, tako voda curi po dva broja prevelikom baloneru i crnim kožnim čizmama. Vanjštinom pripadam Berlinu, samo što bi mi umjesto kuhanog kukuruza, u ustima ravnodušno trebala stajati cigareta. Gledam u prolaznike i pitam se primjećuju li neprilagođenost moje unutrašnjosti, divljinu srne koju je moj djeda onomad zamalo pokosio traktorskom kosom. U jarko osvijetljenom autobusu mogle bi me izdati ljuske kukuruza zapete između zubi. Nastavljam iz lakomosti živjeti u gradu u kojem ne želim umrijeti.
Osmerokutne naočale
Između nas dvije razvučene leže četiri godine. Petominutnim razgovorom zaorat ćemo duboku brazdu proteklog vremena. Želiš me zaštititi ne spominjući pravu prirodu stvari i brak tvog sina, već radije razgovor umataš u uspomenu na toplu meku pasminu koju sam ti poklonila. Lakše je umatati, nego orati po prošlim životima. Brazde na licu odaju preplivane tuge. Barem one u kojima se nismo utopile. Nekad smo zajedno plivale u Jadranskom moru. Od mola do mola. Sjećaš li se morske trave pod stopalima? U otmjenom kazalištu gledamo prikaze neuglednih južnjaka. Bez osunčane kulise talijanskog juga, njegovi stanovnici postaju samo slomljene ljuske. Zar ih takvima drugi vide? Amorfni i zadrti, uskratitelji ženskih sloboda. Na sjedalu broj 5 sjede samci i čitateljice. Sjedalu broj 5 pogled na kazališnu igru zaklanja žena s osmerokutnim naočalama. Plebejci i patriciji, skupno u istoj loži.
Ostaje nejasno
Kakav to unutarnji nered vlada u gologlavim dječacima da red traže u stajanju u stroju i u bescilje upiru pogled.
Opetovano zakazujemo.
Jer jutros su, umjesto u polje šafrana, zakoračili na šahovsko polje nekog šāha, kralja ili kraljice.
Vlastitom (ne)voljom odabrali ulogu pijuna, onih koji prvi stupaju naprijed,
Osim ako se ne podmetne neki žrtveni konj.
Dok kralj i kraljica, s obje strane, okruženi topovima, čekaju podijeliti plijen. Opetovano kasnimo.
Još uvijek poznaješ moje lice
U školu si išla samo da bi naučila pisati i čitati, stoga se pitam tko te naučio pripovijedati o svemu i svačemu i između rečenica praviti dramske pauze. Ti i ja nikad nismo nigdje prostorno putovale skupa, ali vremenske smo putnice kojima ne treba putovnica. 1940-ih, stajale smo nad partizanskim grobovima, hladile se pod lipom i pjevale joj, okopavale vinograde “baruna” za šaku dinara. U mom izmaštanom sjećanju, Zagorje je izgrađeno samo od drveta, vile se šuljaju po tamnim šumama i riflaju svoje haljine na potocima Slanog potoka. U kredencima neodoljivo dišu jabuke i kukuruzna krupica. Malu pločicu s kredom spremam u školski zavežljaj, samo nedjeljom jedemo meso i idemo na mjesnu proslavu. Sveto i profano razdijeljeno je jasnom granicom izmedu nedjelje i ostatka tjedna. Jednog dana naša učiteljica židovka se ne pojavi u školi, a austrijski baruni nestanu iz svojih dvoraca. U krošnjama lipa izvješena su tijela s poznatim licima. Ipak, na nas nije došao red. Ti i nakon dva rata šaliti se umiješ. Jesi li i ti, babica, znala voziti auto? ’’Ne, ja samo tačke znam.’’ Nabrajaš svoju djecu i treće, pokojne, se zbog staračke demencije ne možeš u taj čas sjetiti, a kad uspiješ, bolni grč pokosi tvoje lice. Tvoje sudice, u koje vjeruješ pobožno koliko i u Boga, dosudile su ti dugu osamljenu starost daleko od tvog zavičaja. Buniš se protiv nemoći. Popila buš draminu, veliš, pa bumo se otpeljale nekam. Biti slobodna. Smjeti izabrati umrijeti, umjesto umirati. 97 joj je, želi skončati, ali jedva pomiče ruke.
Naša milost su čiste plahte, a njeno pravo na dostojanstvenu smrt smatraju nečistim.
O dunjama i Dunji
Ono Što Mediteranu manjka, različite su vrste listopadnog drveća i jesen u kojoj ćemo ih neposramljeno pogledavati ogoljene. Nedostaje mu početak i kraj, smjena godišnjih doba jer po tom pitanju ja sam konzervativka i u drugačijem se snalazim teško. U mediteranskom rujnu, između ruševina, vulkanskim pepelom skrivenoga grada, žutila se i zelenila jedna dunja. Tog rujna bujale su istovremeno i Dunja i dunje. Iako danas na Sorrentinskom poluotoku žute se samo limuni, brzinskim povijesnim pregledom ustanovit ćete da je azijska migrantica u Rimskom carstvu zauzimala mnogo više čestica tla za raspust svoga korijenja. Trpku i dlakavu voćku, zamijenila je slađa, manje mirisna polusestra jabuka. Rekli su mi da zvat ćeš se Dunja i zaklinjem se da umjesto ogrebotina, stablo dunje pored bostana tebi ostavljamo u amanet. Pod kožom korijenje je duboko, isprat ću osoljenu kožu muljavom rijekom.
Biti nježna prema sebi
Biti nježna prema sebi,
vanjskom stranom dlana umirivati obraze, jagodicama prstiju poljubiti kapke prije spavanja.
Izbrisati brojeve grubih i tustih koji bi kraljevali našim kraljevstvom.
Žezla smo odnedavno počele taliti.
Podijeliti gozbeni stol sa pčelom.
Umjesto izgladnjivanja tuđim životima, uvečer, prisluškivati more.
O ljubavi《kakvoj mislimo da zaslužujemo》
Iako smo zbog sveopće propasti vrijednosti bivanja izbjegle iz vlastitih domova,
i iako za nas, u redu, stoje ruke što listaju knjige, vraćamo se hrapavim i teškima,
misleći da smo samo takve zaslužile, dugujući našim precima nastavak njihove patnje.
Bez izbavljenja, Pletenje istog kola, Nabadanje na trnove staroga svijeta.
Ovoga puta želim, Rasplesti pletenice, odrezati kose I čvorove.
Želim ne osjećati krivicu dok se budim u U kući u kojoj su prozori okrenuti ka jugu.
Odbaciti jezik kojim su me grdili, Ljubiti u drugom u kojem postoje članci koje moram stavljati ispred riječi makar im ne osjećam istinsku svrhu. Ne želim ti predbacivati što kao mnogi godinama nisi gradio odebljalu kožu na kojoj su gasili šibice.
Kad ste prvi put otkrili da odrasli lažu?
Posveta je ovo i spomen na osmogodišnje čekanje na školski autobus. Na pragu novog tisućljeća, nekoliko nas pored spomenika Narodnooslobodilačke borbe u jutarnjoj i popodnevnoj smjeni iščekujemo bus i našeg vozača Jovu. Nitko od nas, vjerojatno, u početku nije razumio što taj spomenik znači, niti tko su bili ljudi čija su imena uklesana u mramornu ploču kamenog spomenika. Spomenik je za nas značio zaklon od vjetra tijekom hladnijih dana, a metalne izblijedjele crvene zvijezde koje su mu činile ogradu bile su poligon za dječje olimpijske igre – preskakanja, vježbe ravnoteže, tron za proglašenje pobjednika. Vozač J. je za 2000. godine imao nepoželjno ime iz kategorije s. S kao Srbin. Tad smo, čuvši od starijih, druge đake dijelili na nacionalne kategorije b. kao Bosanac, H. velikim slovom kao Hrvat i š kao Šiptar kojoj sam pripadala ja, a o kategoriji s se šutjelo jer su je tad svi htjeli što brže zaboraviti nadajući se da je izbrisana. Na spomen kategorija, blago rečeno, nek bude neugodno našim roditeljima koji su nas ranih 2000-ih otpravljali u školu s otrovnim mislima o našim školskim prijateljima i izbrisali iz rječnika riječi drug i drugarica. U tih 8 godina spaljeni su Blizanci, pratio se Big Brother, slali smo pjesme bluetoothom i infracrvenim, skupljali pokemon žetone iz Smokića, ljepili žvake po autobusnim sjedalima. Ja sam tijekom vožnje autobusom promatrala kuće i zamišljala kako su prozori njihove oči, a rolete kapci. Obećavali su da će na naše pristanište uz raskrižje postaviti pravu pravcatu natkrivenu stanicu koja bi nas štitila od kiše. Roditelji tad nisu dovoljno glasno tražili, pretjerano brinuli za našu sigurnost ili nas fotografirali mobitelom, zbog toga niti jednu sliku nas djece sa stanice niti nemam. Ovo potonje im nije kritika. Nismo je dočekali, ali mlađe generacije jesu. Stanica je postavljena nekoliko metara niže i đaci se više ne moraju izmicati pred autima koji dolaze iz sporedne ulice. NOB-ov spomenik je zarastao, imena boraca sa mramorne ploče otrusila su se, a zvijezde su pohrđale. Za mene to raskrižje više nije spomenik NOB-u, već jednom osnovnoškolskom dobu. Danas, dok od stanice pješačim do svoje kuće, potrebno mi je svega stotinjak koraka. Dok mi se prije taj put u dječjim nogama činio toliko dugim i sporim da bih zamolila vozača J. da me pri povratku ostavi ispred kuće. Na stanici, osim mene, dolazilo je još nekoliko djece iz kategorije H. i B. Jednog polugodišta na stanici nam se na kratko pridružila djevojčica iz imućne obitelji i hvalila se mnoštvom poklona koje je dobila za Sv. Nikolu. U meni se stvorio jad i ljubomora. Jednog drugog polugodišta na stanici nam se pridružila djevojčica Ljubica, nosila je cvjetno ime, i ne sjećam se više tko je zapravo bila, ali svi su govorili da je došla iz dječjeg doma. Ne znam jesam li se posramila svoje ljubomore na onu bogatu djevojčicu, ali sigurno jesam jadikovanja nad samom sobom kad sam spoznala da postoje siromašniji. Djevojčica M. nosila je naočale i obrazi bi joj se crvenili kad bi ubrzala korak, učiteljica bi joj uvijek pohvalila sastavke. Lijepo je pisala. Smijali smo joj se jer se crvenila, meni i još jednom su se smijali jer smo imali klempave uši. Svakom smo nalazili manu, a ponekad smo za ruganje koristili i kategorije koje smo čuli od odraslih. Mislili smo da je sve što oni rade i govore, na neki način, ispravno i opravdano. Kad ste prvi put otkrili da odrasli lažu?
Petra Novina