Imaš četrnaest godina. Ne voliš ove hlače, ali neko ti je jednom rekao da si u njima “strava” i to je dovoljno da ih danas obučeš, da u ogledalu postoji makar ideja, ako ne i cijela osoba. Kada si bila mala govorila si “flače” i svi su ti se smijali, ali taj je smijeh bio nježan jer je nosio u sebi saznanje da će greška svakako prestati kad porasteš. Sad ti je četrnaest i stojiš u “strava” hlačama i gledaš u to nezgrapno tijelo u ogledalu. Ogledalo je maleno, njegove ivice ti sijeku noge iznad koljena i jedno rame. Unutar rama je unakaženo tijelo, a unutar tog tijela si ti. Kontradiktornost tvog odraza je bolnija od preuskih hlača. Ti krvariš vruću, gustu krv iz svog premalenog tijela. Između zdepastih nogu smotane djevojčice nosiš oštru šumu koju još uvijek niko nije vidio. Čak ni mama, čak ni doktor. Plaši te tvoja šuma jer si uvjerena da je druge djevojčice nemaju. One su sigurno glatke dolje, s tobom mora da nešto nije u redu. Sve su više od tebe, i gotovo sve imaju grudi. Prsti im više nisu prsti djevojčica, drže olovke kao da su cigarete, smiju se u kostima, njišu se dok hodaju, znaju kako da počupaju obrve. Ti si jednom pokušala da središ svoje, ali si pretjerala i tata se naljutio. Pitao te je da li želiš da budeš kurva kad odrasteš. Odmahnula si glavom. Gledala si u svoj tanjir, mama i brat su ćutali, restoran je bio pun djevojčica sa savršenim obrvama. One neće biti kurve, pomislila si. One nemaju šumu dolje, i u sebi, unutra. One su glatke. Ali obrve rastu i sada su opet ogromne u ogledalu. Pokušavaš da ih zagladiš prstima i onda vidiš svoje nokte, odsječeni su do korijena, jer ti sviraš klavir i nije ti dozvoljeno da imaš nokte. Jednom si ih nalakirala i tata se naljutio. Rekao ti je da on ima životnog iskustva i da će curica koja u četrnaestoj lakira nokte u osamnaestoj biti trudna. Zato su tvoji nokti bez boje, i odsječeni toliko da ih neprestano osjećaš. Taj bol je bol granice, tamo gdje prestaje meso, a počinje krv. Nosiš taj bol u svojim prstima uvijek, šta god da dotakneš. Dotakla si svoje usne, hrapave su i gule se. Mama ti je dala balzam i rekla ti da ga stalno imaš uz sebe jer izjedene usne nisu lijepe. To je zato što ih grizeš i stišćeš kad god te neko gleda. A uvijek te neko gleda: nastavnici, drugarice, dječaci, stariji dječaci, komšinica, mama, tata. Uvijek možeš da računaš na par očiju gdje god da se nalaziš, stoga ćeš uvijek jesti svoje usne. To je lakše od pričanja. “Domaćice, manje zbori, da ti ručak ne zagori”, baka ti je jednom rekla dok ste zajedno pravile kekse. I baka ima ispucale usne, ni ona ne zbori mnogo, ali njene su grudi ogromne iznad čvrstog čvora blijede kecelje. Ti ne bi mogla da ih nosiš, uvjerena si da bi ti slomile kičmu. Plaše te njene grudi i onih nekoliko crnih dlaka na bakinoj maloj ispupčenoj bradi. “Za razgovor baš vremena nema, treba brzo ručak da se sprema”, kaže ti veselo dok otvara šporet. Grudi joj sežu gotovo do njegovih ralja. Kad si bila mala mislila si da će šporet progutati tvoju baku i njene velike grudi. Misliš na to i sada dok gledaš u svoj uski duks sa natpisom koji ne razumiješ. “Kul”, rekla ti je najljepša djevojčica u razredu kada si prošle sedmice došla u školu u tom duksu. Ne, ona nije djevojčica, nego cura. Ona je već cura. Voljela bi da imaš njenu kosu: dugu i ravnu, bez dosadnog zvrka iznad čela. Kada ste bili kod fotografa, mama je polizala prste i povukla taj tvoj zvrk toliko snažno da si dobila glavobolju. To je bilo za porodičnu fotografiju, taj bol u tvojoj lobanji. Sada ga osjetiš svaki put kada vidiš tu sliku. Imaš osjećaj da vidiš i maminu pljuvačku u svojoj kosi. Jednom si oprala kosu nečim što se zvalo “kolor-šampon” i onda si tražila sunce na velikom odmoru kako bi svi uhvatili crvene iskre na tvojoj glavi. Htjela si da im pokažeš nešto svoje što nije obično, tipično, dosadno. Ali to nije trajalo dugo jer si se plašila da će tata primijetiti. Prala si kosu vrelom vodom svakoga jutra kako bi ubila crvenu boju prije nego što je on vidi. Vrućina ti je grizla tjeme i ti si to trpjela jer bi i najslabija zraka sunca bila dovoljna da uništi još jedan porodični ručak. Sada si tu, u ogledalu, ponovo obična, ponovo smeđa kao osušeno kestenje, sa prevelikim obrvama i zvrkom u kosi i ispucalim usnama. Tvoje “strava” hlače i tvoj “kul” duks su dovoljno neupadljivi da se izvuku iz tvoje male sobe. Prolaziš pored mame u kuhinji i tate na kauču i izlaziš napolje. Jer danas je subota i treba da kupiš hljeb. To je samo nekoliko minuta hoda uz vašu ulicu, ali ti znaš da je tvoj grad košnica očiju i da ćeš pojesti svoje usne i svoj jezik i svoje obraze ako te neko danas pogleda i ne vidi tačno onu tebe koja je bila dovoljno dobra u ramu ogledala, dovoljno dobra da je tata ne zaustavi prije nego što dođe do vrata, dovoljno dobra da joj najljepša cura u razredu kaže da je “kul”. Nema veze što je to samo odlazak po veknu hljeba. Obavila si kupovinu i sada hodaš ponosno s toplom vrećicom u ruci, trotoari su prazni, sunce je toliko jako da si uvjerena kako će objelodaniti posljednje daške crvenog kolor-šampona u tvojoj kosi. Ulica je prazna i osjećaš da možeš da budeš bilo šta. Pitaš se da li se tako osjećaju prave žene, visoke žene, žene sa grudima, kada odu da kupe hljeb. I tada osjetiš tešku ruku preko ramena i drugu na svome laktu. Ne poznaješ ih, mora da su iz komšiluka, smrde na znoj i alkohol. Blizina je poput tvog odsječenog nokta, gotovo da boli, krv je odmah tu, iza ruba. Prvo ti nije jasno zašto ti stoje toliko blizu, ali onda počinju da govore, dahću ti u uši, i tada shvataš. Hodate niz tvoju ulicu koja je najednom praznija nego što je bila, iako si maločas u njoj bila sama, a sad vas je tu troje. Oštre dlake ti grebu obraz. Govore ti da imaš dobro dupe, ono isto koje si ranije vidjela u ogledalu, u strava flačama, ne, u hlačama, dupe četrnaestogodišnje djevojčice koja ćuti svoju šumu. Ali sada bi htjela da spališ sve šume u sebi i sklopiš se kao kutija u jednu jednostavnu ravan. Želiš da se svedeš na dvije dimenzije samo kako bi nestalo tih riječi u tvome uhu i njegove brade uz tvoj obraz i te ruke na tvom laktu i tog zadaha što ti grize nosnice. Tvoja ulica je još praznija, kuće su isto kutije, kao i ti, iza njihovih prozora više nema očiju, majke su po kuhinjama, očevi gledaju vijesti. Ovo ćeš morati sama. On nastavlja, sada ti govori šta bi ti radio, on i njegov drug bi ti to radili, a ti ne želiš da plačeš, jer onda ćeš opet biti djevojčica koja ne zna da kaže “hlače” i onda će sve ovo što se dešava biti još teže. Moraš da istrpiš, kao onu vrelu vodu što ubija crvenilo u tvojoj kosi, moraš da istrpiš ovo dok ne dođeš do kapije koja je skoro tu, sasvim blizu. Moraš da prestaneš: u stopalima, u nogama, u stomaku, u laktovima, u plućima, u kosi; “ti” mora da prestane sasvim. I uspjela si, sada si samo odraz koji hoda niz ulicu, ono tijelo iz ogledala, ali bez tebe u njemu. Tijelo koje je viđeno, dodirnuto, izgovoreno, opsovano, ismijano, uhvaćeno. Tijelo koje hoda u tim hlačama, u tom duksu, tijelo koje drži na svojim ramenima njegovu tešku ruku. Tijelo se približava kapiji i otključava je dok ona dvojica nastavljaju svoj put uz nekoliko posljednjih dosjetki: o ustima tog tijela i grlu tog tijela i šta bi sve u tijelo strpali. Tijelo nosi vrećicu sa vrelim hljebom, tijelo boli jer danas iz njega šiklja vruća krv, tijelo se penje uz stepenice i počinje da se trese u svoje dvije dimenzije kao zgužvana novčanica na vjetru. Tijelo ulazi u očevu kuću i sada je već divlje, u krvi i suzama i znoju, i otac ga prima u svoje naručje i pita ga šta se desilo. Tijelo ne kaže ocu šta se tačno desilo jer su se desile samo riječi koje tijelo ne želi da ponovi, jer se srami sebe u tim riječima. Tijelo osjeća da je tijelo krivo, izašlo je samo iz ogledala na ulicu da kupi hljeb u “strava” hlačama. Trebalo je da ostane unutra, unutar rama, bez nogu i jednog ramena. Ali otac drži tijelo, otac ga voli i čuva. Čuva ga od ulice, čuva ga od šume. Otac mu gladi kosu i tiho kaže: “Ko je moja djevojčica?” I tijelo se smanjuje dok ne bude dovoljno maleno da stane u očeve ruke i očevo pitanje. Šume venu unutar tijela i krv se vraća u razorena tkiva i nokti su mu ponovo mekani kao u novorođenčeta. Tijelo se gasi i polako prestaje u očevom naručju dok majka siječe vruć hljeb u kuhinji. Jer danas je subota i vrijeme je ručku.
Lana Bastašić
