Majku je njezin otac napustio kada je imala četiri godine i otišao živjeti u Graz. Tamo se oženio, dobio dvije kćerke, započeo neki drugi život. Što je trebao zaboraviti? Nejaku djevojčicu ostavljenu u gnjilom siromaštvu. Svoju ženu s kojom je proveo teške godine rata i vjerovatno nikada volio, čim ju tako napušta. Tmurnu, maglom obavijenu bosansku varoš. Možda je morao spašavati sopstvenu glavu pred nadolazećim golobradim napaljenim pobjednicima? Priča o tome može biti čisto naklapanje; niti ja znam povijest, niti postoji neko ko je zna – sve kosti već odavno ušuškane u zemlji. Događaj koji pominjem se odvijao pred kraj Drugog svjetskog rata i to je dovoljno za reći. Koliko god dječak ili mladić želio saznati, majka mi nikada nije pričala o tome. Čak pouzdano ne znam ni kako se djed zove (on se mrtav još uvijek nekako zove, zar ne?). Napomenula je da će neka sjećanja podijeliti sa mnom kada budem odrastao i zreo. U međuvremenu je umrla. Jedina živa priča, koju pamtim od roditelja, je da je djed došao vidjeti me u Sarajevu kada sam imao dvije, tri godine i da je donio hrpu igračaka i prnja. Ja se toga, naravno, ne sjećam. Nedugo poslije i on je umro.
No, preturajući večeras po starim fotografijama nabasah na djedovo pismo upućeno majci – 26.10.1960. Ne znam kako je taj list papira sačuvan, a toliko je drugih stvari uništeno, zagubljeno, nestalo. Povremeno su komunicirali u to vrijeme i kroz prepisku se dogovarali o majčinoj posjeti Austriji. Pismo je kratko, hladno, dozirano. Pokušavam razmišljati o njemu, majci, svom ubogom porijeklu. O oktobarskom danu u kojem je pismo nastajalo. O želji čovjeka da poslije petnaest godina ponovno vidi svoje dijete, zagrli ga, priušti mu kratku pažnju i nježnost. O želji da provedu Božić zajedno. Tri kćerke i otac za istim stolom, bez riječi koje bi ublažile nelagodu, užasnu prazninu i okrutnost. Pomiriti raščlanjene svjetove i servirati im toplu, ukusnu večeru.
Ostaviti kćer, pobjeći nekamo, uopće ne znaš kako izgleda, i pisati joj kako si lijen u pisanju i kako je toliko posla u kući da naprosto nemaš vremena pisati. No, nadaš se da ona to sve razumije i da se neće ljutiti.
Nekako opravdati takav stav, sažaliti se nad djedom, nad majkom, nad sobom; samo ih u ovom kratkom času ponovno približiti jedno drugom. Pomisliti kako sam i sâm bio tako blizu da svojoj djeci šaljem pisma i pripremam večere daleko od njihova doma i hinjim očinstvo svaki drugi tjedan i ponekim praznikom, želeći da ti kratki susreti što prije završe.
Igor Banjac
