ŠKOLJKA
kad se iz školjke izmjesti
život
i rastvore ga modrine
ona može trajati, prazna
još dugo nakon svega
no kad je jednom ispranu
i golu
prisloniš na uho
čudom prazne punine
prizvat ćeš šumor bespuća
u njene jalove nutrine
poslušaj taj san o bitku
dok kroz nju tijesnu
odjekuju širine
čuj mrmor prijetećih dubina
dotakni se tame velikih tišina
i budi
razbudi
neukrotiv huk divljina
DOBROTE
kad te zahvati blagost dana
i razigra kao kamenčić
na udaru vala
a ti škakiljavo priđeš
trenutku
njišeš se u sebi
slijeva nadesno
mrmoriš grgoćeš
razliveno šumiš
preko rubova sebe
zapljusne te miris krotkosti
rastvaraš se kao žedna zemlja
primaš u sebe rasutu milost
razgaljeno
ozareno
kao more zaigranu djecu
kao krošnje mlade vjetrove
kao rijeke pritoke
i odjednom
čuješ dobrostivost svega
kako diše
SVIJETLA
bez ljubavi prema sebi
ne kreći nikud
posebno ne u dućan
gladna
ni slučajno među ljude
nego pođi neutabanom stazom
prigrli uspone
udahni nedostupne proplanke
prepusti se rijeci
neka te zavede zelena
od žudnje
i mravima da te gladno raznose
uokolo
tek kad potrage prestanu
dočekat će te što si tražila
sretat ćeš se s izlozima
zahvalna što se odražavaš
zapjevati s vjetrovima
uznemirena milovanjem
brbljati sa zvijezdama
spremna da ih pustiš
duboko u sebe
i svijetliti
zagrlit ćeš svoju nepotpunost
razbuđivati je u razbarušena jutra
modra od vedrine
ŽENO
smij se, ženo
obojaj smijehom zidove
kojima te zatvaraju
neka budu najkričaviji
koje si ikada vidjela
smijehom poploči puteve
neka ti golicaju stopala
dok budeš odlazila
osmijehe nalijepi na kamenje
kojim te prokazuju
povješaj ih po stablima
da te jutrima
mjesto ptica razbuđuju
predaj ih oblacima i pusti
neka plove, divni
nad ugaslim svijetom
zakotrljaj smijeh niz padinu
neka se prevrće i hihoće
i cijuće
nek’ pukne od smijeha
a kad se raspukne
i razleti uokolo
otpuhni ga u nebo
da se zvijezde zagrcnu njime
i zadrhte
pa zasvijetle jače
za same a ranjene
u procijepima
smij se, ženo
britvom smijeha otvaraj rane
jednu po jednu
polako
neka cure, bijednice
a ti se samo smij
i smij
smij
svjetlošću ozdravi mrak
ZABLUDA RIJEČI
skriveni iza neuglednih riječi
držimo se na nišanu
oprezno
da nas slučajno ne okrzne
što samo od sebe
raste među nama
da nam vidik ne bi zastrla
spočitavanja
da ne izgubimo
što utvaramo da imamo
ili ih prevrćemo
kao oporo kamenje
u ustima
beživotne suhe
zadržavamo pod rebrima
stiješnjene
da ne bi ugrizle iz mraka
uznemirene
a one snatre biti trešnje
svilenkaste putene rujne
da nas mame
do najviših grana
da pozobljemo najcrvenije
ruke ulijepimo slatkoćom
i pljuckamo koštice uokolo
sanjarski
gledajući daleko
daleko gdje obzorje spaja
dva svijeta
umjesto nas
TKO SAM JA
kad podignem kosu
skinem nakit i šminku
kad razodjenem
učiteljicu susjedu prolaznicu
suradnicu ili samo radnicu
prijateljicu i uzdanicu
odmaknem ljubaznost
osmijeh i srdačnost
kad razgolitim kožu
i odlijepim kćer sestru majku
ženu i ljubavnicu
sastružem ljutnju i sreću
ljubomoru i ushit
zavist i blagost
strah tjeskobu i tugu
kad skinem sve etikete
kojima sam oblijepljena
tko na kraju ostaje
kad ostanem sama sa sobom
izvan vještina i znanja
bez metle krpe i štednjaka
bez olovke i papira
besadržajna
u nogama rukama bokovima
u ostarjelom tijelu
mora biti da sam barem
čežnja i sjeta
na odlasku
Snježana Radetić diplomirala je hrvatski jezik i književnost te bibliotekarstvo na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Radila je kao profesorica hrvatskog jezika u srednjoj školi, a posljednjih pet godina vodi ustanovu u kulturi i cjeloživotnom obrazovanju. Živi i radi u Poreču. Pjesme su joj objavljene u časopisu Dometi i na književnim internetskim portalima Čovjek-časopis i Astronaut. U listopadu 2022. godine objavljena joj je prva zbirka poezije Privilegija leta, Biakova, Zagreb.
