Pips, Chips & Videoclips su po mnogo čemu poseban bend čiji razvoj i evoluciju sa uživanjem iz albuma u album pratimo. Svaki novi album, osim oduševljenja garantovao nam je i iznenađenje, jer oni bez ponavljanja, uvijek idući naprijed, pomjeraju granice svoje umjetnosti.
Pipse je prije četvrt stoljeća osnovao Dubravko Ivaniš Daddy, koji je i dan danas njihova glavna i pokretačka snaga. Po mnogočemu posebni, prvi su bend koji je u Hrvatskoj dobio autorizovanu biografiju, prvi objavljuju i album na mobilnom telefonu, a kasnije i cjelokupnu diskografiju na usb-u. Njihov trenutni opus čini sedam studijskih albuma, dva živa, kao i akustična verzija posljednjeg albuma (Akustični Walt). U katalogu Pipsa je i DVD izdanje koncerta – 2×2.
Susret sa Astronautima sa planete Fafenštajn i njihovim vođom Daddyijem dogodio se na planeti zemlji, u OKC Abrašević, gdje su nas svojim nastupom, na taj Fenomenalan dan, napunili neophodnom energijom, a mi smo imali čast razgovarati sa Dubravkom.
astronaut: Bend ste osnovali početkom devedesetih, kako su izgledali Vaši muzički počeci?
Daddy: Dobro, moj početak seže nešto dalje u prošlost, puno prije Pipsa sam počeo i svirati i paralelno komponirati, još u nižim razredima osnovne. Od djetinjstva sam bio sam svoj bend. Iskreno, mene su odgajali da ne budem baraba i budalaš, sklanjali me po pravnim faksevima i naprednim tečajevima jezika, al jebiga – postao sam i baraba i budalaš. Mada imam par tjedana te neke gospodske škole.
Početak Pipsa vezan je za rat i to neko nemoguće vrijeme kada je jedina opcija bila da umreš ili napraviš ono što si oduvijek želio, a bilo te strah. U ratu straha nema. Gledajući danas s distance ljepše nam je i kao bendu i kao građanima bilo tada nego sada. U ratu barem nada ne umire, jebiga, nada sada već jako teško diše i nije joj dobro.
astronaut: Kroz dugogodišnji rad neminovno je dolazilo do promjene članova benda, kako se to sve odrazilo na zvuk Pipsa?
Daddy: Ma treba se mijenjati! Žao mi je što nemam hrabrosti i još više mijenjati nego do sada. Prvenstveno mislim na mijenjanje sebe. Promjena je isprva šokantna, ali ona je uvjet svakog napretka. Stalno cirkuliranje članstva donijelo nam je puno više dobrih nego negativnih konotacija. Novi ljudi, pogotovo dok su još „friški“ puno daju pjesmama. Poslije, kad im elan splasne i shvate kako tu nema ni love, ni slave, ni osnovnog respecta samo gledaju kako „hvatati krivine“. A to nikome ne koristi.
astronaut: Malo je poznata činjenica da ste pisali za Polet, možete li nam nešto reći o tim danima, i o tim iskustvima?
Daddy: Nekako sam od tinejđerskih dana predisponiran za novinarstvo. Na neki intuitivan način novinarenje mi je tada postalo „rezervni“ položaj, moj backsiderski bunker. U novinarstvu sam mogao biti bliže svojim muzičkim idolima. Tu sam se i od sebe skrivao, samo da si ne bi priznao da trebam odjebati sve i napraviti bend. Pisao sam nešto malo i za „Polet“ i za „Studentski list“ koji su u drugoj polovici osamdesetih bili najutjecajnije kako omladinske tako i najzajebanije tiskovine uopće u socijalističkoj Jugoslaviji. Gle, „Polet“ je provocirao socijalistički sistem do krajnjih mogućih granica, možda je jedino slovenska „Mladina“ bila korak ispred. Bio sam „mali od kužine“, nebitan lik u redakciji koja je zaslužna za procvat Novog vala, promociju svekolikih političkih, spolnih i seksualnih sloboda.
astronaut: Imate odličnu saradnju sa Gonzom, radili ste i sa Rundekom, Yayom, Anđom Marić… postoji li neki muzičar ili umjetnik s kojim biste voljeli raditi?
Daddy: Ako pričamo o muzičarima, da takav postoji svirao bi s nama u bendu. Puno više me interesiraju likovnjaci, glumci, režiseri, dakle djelatnosti u kojima nisam doma, gdje puno toga ne znam i mogu dosta napredovati kroz eventualnu suradnju. Šteta što živim u vukojebini gdje su baš svi najbolji i najpametniji, teško je s takvima surađivati.
astronaut: Dino Šaran odlično izvodi Vašu pjesmu Sin, a Vi njegovu pjesmu Padaj, čini mi se da među Vama postoji dobra energija. Možemo li u budućnosti očekivati saradnju između Vas i Vaših bendova?
Daddy: Dino je moj muzički buraz, uvijek ćemo nešto skupa raditi. Nadam se da ćemo i nešto zajedno stvoriti, pjesmu naprimjer. Gostovanja su okej, ali samo su ukras oko pičke. Napisati dobar song, to je jedina naša svrha.
astronaut: Albume Drveće i rijeke i Pjesme za gladijatore je miksao i producirao Dave Fridmann, u Tarbox Road studiju. Osim što je producirao Mercury Rev (čiji je bio osnivač i prvi basista), radio je, između ostalih, i sa The Flaming Lips, MGMT, Mogwai, Low… na njegovoj listi je i jedan album Lune (Romantica), i dva Pipsa. Kako je bilo sarađivati sa tom legendom?
Daddy: Dave je tako jednostavan tip. To uvijek čujete kad se priča o najboljima, zar ne!? Pametan, brz, fantastičnog muzičkog i općenito tehničkog obrazovanja. Pristojan, skroman, zna saslušati sugestiju, ali……na kraju većinom napravi po svome. (smijeh)
astronaut: Vi ste i prvi band koji je u Hrvatskoj dobio autorizovanu biografiju, a to je knjiga Dugi vikend u zemlji čudesa, koju je Ante Perković napisao nakon albuma Fred Aster. Kako gledate na tu činjenicu sa ove vremenske distance?
Daddy: Ispravak netočnog navoda, Ante je pisao biografiju za vrijeme snimanja Freda. On je svjedočio cijelom tom procesu „događanja“ pjesama, živio s nama. Ta biografija je prvenstveno njegova ideja, meni tada takvo što nije padalo na pamet, a ostalima iz benda je išlo na živce. U nekom skorašnjem periodu nadam se da ćemo dovršiti Pips dokumentarac, i to će biti nekovrsni audio vizualni nastavak Antine knjige.
astronaut: Nagrađivani ste, osvojili ste sve, od Porina do Crnog mačka… šta Vam predstavljaju te nagrade?
Daddy: Jednom smo tako dobili Porina za album godine. Ja budala sam tada mislio da je riječ o važnom strukovnom priznanju i velikoj časti, da je to važniji Porin od nekih drugih Porina. Bio sam u krivu jer smo i tada prošli gotovo nezapaženo. Medijima je bio i ostao najvažniji broj osvojenih konjića nekog izvođača. Mediji su majstori u sustavnom potenciranju efemernog i zatiranju bitnog. A što bi nagrade trebale promovirati nego one sjajne, inovativne? Za osobnu taštinu ti ne treba nagrada, dapače, ako želiš biti tašt najbolje ti je da nagradu nikad ne dobiješ. To ti je onda prava potvrda da si najveći na svijetu, a svi ostali su glupi. Eto, to mislim o nagradama.
astronaut: Koji su bili Vaši muzički uzori i šta se iz tog perioda i danas može čuti iz vaših zvučnika?
Daddy: Bijelo Dugme i Haustor. Na Bregoviću sam odrastao do 16., nakon toga su me preuzeli Rundek i Sacher. Većina bendova izblijedi ili ih prerasteš, ali za ova dva i dandanas kad slušam imam ogromni respect.
astronaut: Koliko pratite današnju muzičku scenu? Koje biste bendove ili abume spomenuli kao posebno dobre?
Daddy: Odavno ne pratim. Muziku slušam samo ono što familiji napržim za auto. Dakle, mogu konzumirati samo prave gazde – Beatlese i Led Zeppeline. Od recentnih sve kombinacije solo i bend projekata Damona Albarna i Nicka Cavea. Najbolji bend na svijetu danas su Queens of The Stone Age.
astronaut: Pribiližava se 25. godina postojanja Pipsa, planirate li obilježiti ovu značajnu godišnjicu?
Daddy: O, da! Ali na način na koji to bendovi u nas ne rade. U svakom slučaju nećemo cimati fanove da nam dođu na gig na tako jadnu foru. Mi ćemo, da puno ne otkrivam, na tu obljetnicu naznačiti što zapravo Pipsi predstavljaju i čemu služe. Uvijek sam naglašavao da smo mi više od benda i muzike. Mi smo način razmišljanja.
