Najljepši dječak na svijetu, švedski je dokumentarni film o Bjornu Andresenu kojeg je sam talijanski redatelj Luchino Visconti nakon što je dječak / mladić odglumio ulogu Tadzija u njegovom remek djelu Smrt u Veneciji imenovao upravo tom laskavom sintagmom.
Dječak je došao iz nesređene obitelji, majka mu je rano preminula uslijed nerazjašnjenih okolnosti a oca nije poznavao, samo nagađao tko je u pitanju.
Njegove uzde preuzela je baka koja je sanjala kako će lijepi Bjorn zahvaljujući svojoj anđeoskosti promijeniti svijet ili promijeniti bar njezin svijet, nabolje.
Bjorn je promijenio tijek svog svijeta ali teško je reći da li nabolje. Na audiciju za Smrt u Veneciji otišao je nonšalantno i ne s prevelikim očekivanjima, a oduševio je starog geja Viscontija koji mu se zbog senzualnog izgleda iskreno divio. Odmah ga je uzeo za ulogu, i time završio dugu potragu za erotskim objektom Mannova skladatelja Gustava u osvit njegova života.
O Smrti u Veneciji ne treba previše trošiti slova, senzualna, arkadijska, pomalo romantična no posve dekadentna priča o smiraju života i zadnjim proplamsajima ushita, iskrenog, erotskog, ljubavnog, životnog, već je legendarna. Film nije mogao ispasti bolji. Smješten na pjeskovite plaže Venecije te carice promiskuiteta i tajnovitosti igra se s osjećajima i tankoćutnostima svih nas koji to gledamo, volimo tu ljepotu, volimo tu razvratnost koja nije samo to nego i iskreni čulni život.
Ono što je uslijedilo za Bjorna, za tu mušku Briggite Bardot, je bio život pun sexa, droge, promiskuiteta i nimalo zavođenja, jer kako je sam izjavio nikada nije usavršio zavođenje jer su mu svi govorili da.
Pomalo tužno, pomalo melankolično. Dječak koji je dobijao sve, ipak nije dobio ništa. Osim gomile uzdaha, nazovimo to razvratna ponašanja i podvođenja starijih kojima je bio laka meta.
Čitav život patit će za očinskom ali i majčinskom figurom, za ljubavi, za razumijevanjem i stabilnosti. Glumačku karijeru neće ostvariti, pokušat će u jednako začudnom Tokiju biti tamošnja pjevačka zvijezda, mali plavi Šved, tako privlačan tako drugačiji i egzotičan u okrilju sayonare i muških kimona.
Oženio se potom , dobio djecu, pokušao živjeti životom običnih smrtnika, onih koji nisu nimalo posebni kao on, zajebano anđeosko utjelovljenje. Nije uspjelo. Doživio je smrt djeteta, sam joj nazočivši dok je pijan i nadrogiran trebao čuvati dojenče on se strovalio pored bebe i zaspao. Sindrom iznenadne smrti rekoše doktori, sindrom iznenadnog prestanka života doživio je sam Bjorn, pokušavajući odgonetnuti u sumaglici svakakvog alkohola i droge čemu je toliko tragičan? Možda jer je fizički savršen, neodoljiv, neodgonetan, pa plaća jer nije dorastao toj privlačnosti? Možda jer je tragedija njegov usud kojoj se takvi poput njega ne znaju otresti.
Mislili su dugo u svijetu filma i raskalašenih nadobudnih zabava i mitova da je mali Tadzio odavna mrtav, da je Tadzio, veliki smrknuti starac, odavna napustio ovozemaljski svijet kao Gustav onomad na plaži zavaljen u stolicu. Ipak 2003. je demantirao sve.
Pojavio se na jednom hapeningu i voila opet je počelo zanimanje za njega, sad više nalik starijem bratu Willija Nelsona, nalik nekomu tko kopa po vašem odbačenom smeću ili svira u imaginarnom bendu u kojem je i pjevač i bubnjar i menadžer sam.
Bjorn živi daleko od svih, još traži uzroke smrti majke, još traži korjene, s kćeri ima slab odnos koji se popravlja, s djevojkom se neprestano miri i svađa, baš kao u klasičnoj grčkoj tragediji. A alkohola ima u potocima.
Hoće li Bjorn pronaći svoj smisao u ovom životu, hoće li ostvariti išta vrijedno spomena, ili će si u inačici grčke tragedije iskopati oči, poljubiti mrtvi leš majke ili će mu pak neki lešinari pozobati jetru?
Nebitno, bitan je slatki mit kojem smo svjedočili, toj vječno zadovoljnoj opsesiji fizičkom ljepotom , koju odmah proglašavamo svetom, onostranom, bitnom i velikom, a istina je mnogo dalje od toga. Istina leži u čaši za whisky, dogorjeloj cigari i podgrijanoj limenci graha kojoj istječe rok. Živio mit.
