Ulrich Seidl je od 1990-ih najprovokativnije i najdosljednije austrijsko filmsko lice.
Seidl je vjeran sebi i svojim ultrarazotrkivajućim metodama u kojima oslikava društvo današnjice i njegove antitrendove.
U pitanju su životi malih ljudi, nas koji prkosno hodimo svojim životima kao da ćemo ih živjeti najmanje desetak. Upadamo u ralje svakodnevice koja zna biti dosadna kao sušenje farbe na zidu. Seidl zgodno poput britanskog frenda Mike Leigha oslikava našu svakodnevicu punu uprljanog i skorenog posuđa, puknutih kondoma i neželjene djece. Siv je ali razbarušen, donekle komičan u tuzi, no prije svega istinit i autentičan.
Nekad snimi remek djelo poput cijele Trilogije Raja nekad pomalo i omane no i dalje je više nego gledljiv.
Njegova nova duologija u kojim je filmove nazvao po gradovima manje je uspješna, no jednako provokativna kao sex turizam, maloljetnički sex i religiozna opčinjenost.
Prvi iz duologije Rimini upravo igra u domaćim kinima a pogledala sam ga na festivalu u Sarajevu prošle godine, znači dosta kaskamo u tom pogledu.
Seidl je odlučio pozabaviti se s jednom obitelji pa u ovom prvom dijelu donosi priču o ocvaloj kronerskoj zvijezdi, pjevaču šlagera koji s vremena na vrijeme posjećuje bolesnog oca u domu za nemoćne. Upravo kako je opskuran tužan i ružan dom za nemoćne tako je i opskuran tužan i ružan i naš pjevač dok ne zagrabimo iz vode kanticu tragične komike i groteske koja isijava iz svakog kutka ovog ne tako običnog filma.
Drugi nastavak Sparta nudi priču o njegovom bratu koji je učitelj džuda u malenom rumunjskom selu a zapravo pedofil koji vreba svoje učenike. Također posjećuje onemoćalog i dementnog oca koji još živi u doba Hitlerove Njemačke.
Rimini nije film koji će oduševiti, malo je predugačak i prehermetičan za neku širu publiku. No publika kojoj je namijenjen uživat će. Majstor sudoperskih i wc filmova Seidl, pri tom mislivši da njegovi likovi padaju nisko do poda a da se pritom često i ne dižu, napravio je priču o potpuno disfunkcionaloj obitelji ako sliku sagledamo široko. Ako je gledamo usko i prosto ovdje se susrećemo s antijunakom koji živi za lokanje a živi od lošeg pjevanja i lošeg sexa. Popularan je među starijim damama kojim se prodaje za malo novaca i alkohola a dok nad njima mahnita vješto prerušen u pastuha morate se smijati jer plakati nećete.
Antijunaci su zeznuti, možete ih obožavati ili prezirati ali ravnodušnim vas ostaviti neće.
Ponekad se pitam da li Seidl tako dobro secira ljudske bizarnosti i nastranosti jer je i sam takav ili je pak savršeno normalna osoba jednostavno zaluđena nastranim idejama.
Toliko je stvaran u prenošenju najdubljih i najrazornijih ljudskih emocija s dna postojanja da sam sigurna da pak savršeno normalna osoba nije, no nitko nije savršen.
Nekad mu filmovi djeluju i pomalo nespretno a u Riminiju ide u teturavi korak s naslovnom zvijezdom, Richijem Bravom koji poput ljudske verzije Johnnyja Brava, zaslužuje naš duboki respekt. Upravo groteskan koliko jest može nas natjerati da se zamislimo u njegovim cipelama. A nije li osnovna potka filma da izazove emociju i da se sami prepoznamo u nekim situacijama.
A da je Austrija puna i čak prepuna silnih ljudskih bizarnosti, kraljica trasha i začuđa, govori još jedan Seidlov film. Dokumentarac je to “U podrumu” o bizarju austrijskog naroda koji je spreman podrumske prostore svojih uglednih I naoko besprijekornih domova koristiti za raznorazne fetiše.
Ponekad vam se čini da su Seidlovi fikcijski filmovi pravi dokumentarci, imate dojam da ste intimni sudionik nečije konačne propasti.
Ponekad se čini da su Seidlovi dokumentarni filmovi pak fikcija jer vam se čini da tako ludo ipak ne može.
No tu je Seidl spreman da preokrene žanrove, da bude i gore i dolje u isto vrijeme, car tragikomike groteske i pravi istinski kronolog austrijske bizarne malograđanštine.
On živi u vremenu u kojem živimo svi mi a jedan je od rijetkih kronologa kojem bezrezervno vjerujemo iako nam ponekad zdrav razum govori drugačije.
