U sparnoj radionici, pod slabom svetlošću lampe, radnim stolom titraju ostaci rezanog čelika. Redžijevi prsti su lepljivi dok prelazi preko drvenog potkova trocevke. Konačno je zadovoljan varovima. Sada potpuno liče na model čije je sklapanje gledao na Jutjub kanalu jednog Rusa, bradonje koji ručno izrađuje najrazličitije vrste oružja koristeći predmete za svakodnevnu upotrebu.
Umoran si. Raskopčaš pelenu i ona padne, teška a žuta kao zlato, na odavno neispolirane tirkiznoplave pločice. Pazi, kažeš, buljeći u raspucala stopala s deset crnih polumjeseca, u četiri kosti i glavu. Pločice su klizave. Dadoooo, vičeš, glas ti je jak, nervozan. Dadooooo! Nekad si lijepo pjevao. Na onom putovanju u Opatiju, što je onda bilo organizovano preko udruženja zdravstvenih radnika, sve si očarao s djevojkom što je sokolu zulum učinila. Nisu te mogli nadmašiti a ti si cvjetao. Najbolji si. U nečemu si najbolji.
I šta ostaje iza sveg tog rata? Neki dotrajali brak. Prebukirana gradska groblja. Grobovi unutar parkova i stadiona jer se nije imalo gdje ukapati. Neki novi spomenici. Neki europski prijeki sudovi.
Sutradan je Kler Ričardson odlučila da na neki sat napusti britansku teritoriju u beogradskojopštini Savski venac. Izašla je iz dvorišta iz Miloša Savčića 1 i ušla u Maksov tamnozeleni Mini Moris Countryman. Proleteli su kroz dve mesne zajednice ove opštine. Ponudio ju je Ferdinand knedlom. Rekao joj je:
„Pazi ovo, Ferdinand knedla kupljena u ulici GavrilaPrincipa.“
„Pa?“, odgovorila je.