I šta ostaje iza sveg tog rata? Neki dotrajali brak. Prebukirana gradska groblja. Grobovi unutar parkova i stadiona jer se nije imalo gdje ukapati. Neki novi spomenici. Neki europski prijeki sudovi.
Sutradan je Kler Ričardson odlučila da na neki sat napusti britansku teritoriju u beogradskojopštini Savski venac. Izašla je iz dvorišta iz Miloša Savčića 1 i ušla u Maksov tamnozeleni Mini Moris Countryman. Proleteli su kroz dve mesne zajednice ove opštine. Ponudio ju je Ferdinand knedlom. Rekao joj je:
„Pazi ovo, Ferdinand knedla kupljena u ulici GavrilaPrincipa.“
„Pa?“, odgovorila je.
Nešto sam izgubila. A svaki je gubitak samo gubitak, zar ne? Tiho, nedvosmisleno nestajanje.
Sjedili smo u vrtu, za dugačkim drvenim stolom. Od sunca nas je štitilo već izblijedjelo narančasto platno koje je stari prije par godina zategnuo između kuće i ograde. Bilo bi dobro da sam mogla postaviti fotoaparat na stalak i okinuti nekoliko fotki da bih nas kasnije, kod kuće, mogla naslikati ovakve, zaustavljene u trenutku poslije ručka, ali nisam imala ni stalak ni fotić ni energije za objašnjavanje što radim.