‘E, sad jedite do mile volje’ – rekao je poslovođa Hrvoje, uzeo lonac i iskrenuo grah varivo na sivi pod tvorničke kantine. Grah se puši se na hladnom podu.
U kantini muk. Hrvoje drži zdjelu u rukama, odloži je, uzme pregršt narezanih kriški kruha, i njih baci na pod.
Nije on bio lud. Nije bio kao Jere koji je trčao gol po mjestu. Nije bio ni kao Grgo koji nije izlazio dalje od kućnog praga. Kasnije ni to, virio je samo očima kroz grilje. Bio je samo malo zaostao. Toliko da je nepristojno reći da je glup, ali nismo se ni smjeli ponašati kao da je pametan jer smo svi znali da nije.
Zagledao se u smaragdnu Bregavu u kojoj se ljeskaju tirkizne primjese, visoko gore sa tvrđave, starog grada Vidoškog. Zagledao se kao da će skočiti i strmoglaviti se niz kamenje, litice, grumene zemlje, dolje do dna i korita. Zagledao se kao da nema više ništa u životu da gleda, osim te rijeke. Zagledao se u još jednom danu kad pandemija koronavirusa divlja, a njegova voljena se bori sa vrućicom, gubitkom daha, hroptanjem u izolatoriju.
U sparnoj radionici, pod slabom svetlošću lampe, radnim stolom titraju ostaci rezanog čelika. Redžijevi prsti su lepljivi dok prelazi preko drvenog potkova trocevke. Konačno je zadovoljan varovima. Sada potpuno liče na model čije je sklapanje gledao na Jutjub kanalu jednog Rusa, bradonje koji ručno izrađuje najrazličitije vrste oružja koristeći predmete za svakodnevnu upotrebu.
Umoran si. Raskopčaš pelenu i ona padne, teška a žuta kao zlato, na odavno neispolirane tirkiznoplave pločice. Pazi, kažeš, buljeći u raspucala stopala s deset crnih polumjeseca, u četiri kosti i glavu. Pločice su klizave. Dadoooo, vičeš, glas ti je jak, nervozan. Dadooooo! Nekad si lijepo pjevao. Na onom putovanju u Opatiju, što je onda bilo organizovano preko udruženja zdravstvenih radnika, sve si očarao s djevojkom što je sokolu zulum učinila. Nisu te mogli nadmašiti a ti si cvjetao. Najbolji si. U nečemu si najbolji.