Od njihova posljednjeg razgovora, onoga pred bazenom, i nekoliko dana koje je proveo sa svojom suprugom, Adam je izbjegavao Kristinu koliko je mogao. Ali to što ju je izbjegavao, ne znači da je nije primjećivao. Protiv svoje volje primijetio bi kako skuplja oči dok se koncentrira na pjesmu, podiže jednu obrvu prije nego otpije žesticu, podigne pogled prema nebu prije nego zakorači na pozornicu, čak i onda kad bi svirali u zatvorenom; primijetio bi način na koji se naslanja na jednu ruku i promatra cestu kojom bi putovali, jedinstvenu lakoću kojom bi od nekoliko jednostavnih akorda napravila pjesmu, vidio bi bol što bi je protresla svaki put kad bi je na hotelskoj recepciji dočekalo pismo – najprije su joj ih donosili, a onda je i sama počela ispitivati osoblje čeka li je novo. Primijetio bi silinu što bi se stvorila između nje i Lukasa čim bi zajedno stali pred mikrofon. Postali bi jedno, nadopunjavali se bez i jedne mane. Nije to mogao podnijeti. Ne zna što ga je smetalo više – njihova bliskost ili sposobnost da tako lako opčine publiku.
PROZA
Purpurne vode oplakivale su obale ušća rijeke Hmo. Iz dubine močvarne delte izranja Anik, grabeći sve do sigurnosti čvrstog tla s kojeg ju promatram. Za sobom vuče ulov, slatke oklopnjaše koji se kupaju u pjeni njene mreže. Skoro je tu, no propada u mulj. Želim ući unutra, pružiti joj ruku. Odvraća me; iza nje već su se uzdigli tamni klobuci ponoćnih divova. Njezin narod Naga mogu jesti samo manji broj stvorenja ovog svijeta, samo one koji prerađuju otrovni kinik iz tla i vode u čisto meso. Slatke je oklopnjaše najlakše skupiti iz ljepljivog blata tik prije dolaska tamnog klobuka, inače Anik može provesti cijeli dan u rijeci i završiti praznih ruku.
Već u pet i trideset poslepodne, kada si izašao iz gradskog autobusa, bio si pijan. Od pola tri sedeo si sa društvom, mutnog pogleda i ćutljiv, u kafani ušuškanoj negde među zgradama donjeg Dorćola, u ćošku sale koja se osećala na alkohol, duvan i znoj. Pogledao si na svom satu naprslog stakla i izguljene narukvice koliko je časova i brzo izračunao da je pre skoro puna tri sata trebalo da budeš kod kuće i da će te ta tri sata, tokom kojih si svoje teget odelo i košulju (jednom davno belu, čija te je ta svetla prošlost ipak gnjavila) držao potopljenima u kafanskom dimu, odati pred ženom. Verovatno ćete se opet posvađati.
Budim se ravna i slušam vjetar. Jutros nema galebova. Petar nije noćas došao kući. Osjećala sam i noću da ga nema i to mi je prijalo. U tijelu ne osjećam nikakvu promjenu ni bol. Čak su mi i grudi još tvrde. Materiji treba dosta vremena. Sretna sam što sam opet sama u ovom tijelu. Žao mi je naravno duše koju sam tako istjerala iz sebe, ali nije moglo biti drugačije. Makar to bio grijeh, nisam bila spremna dovesti ju na Zemlju među ove ljude. Bolje joj je s krilima.